Glasnik Hrvata iz BiH u Saboru zastupnik Božo Ljubić u intervjuu za naš dnevno.hr osvrnuo se na posjet predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Bosni i Hercegovini, progovorio o predstojećim izborima u toj zemlji, ali i o životu naroda kojega zastupa u hrvatskom parlamentu.

Gospodine Ljubić, posjet predsjednice Republike Hrvatske Bosni i Hercegovini, protekao je u prilično prijateljskom ozračju. Hoće li on po Vama doprinijeti smirivanju strasti između dviju država te koliko je posjet značajan za Hrvate koji žive u toj zemlji?

Posjet je realiziran u vrlo delikatnim okolnostima po više relacija, kako glede unutarnjih međunacionalnih odnosa u BiH, tako i glede međudržavnih odnosa i vjerujem da će polučiti rezultate zahvaljujući kojima ćemo u budućnosti o svim ovim problemima moći razgovarati racionalno i s manje ostrašćenosti.

Nisu svi Predsjednicu dočekali s oduševljenjem, kako komentirate prosvjed koji je organiziran povodom Predsjedničina posjeta od strane jedne Bošnjačke udruge?

Ne bih tome pridavao veći značaj, jer se radi o jednoj opskurnoj marginalnoj udruzi, kojoj ovo nije bio prvi performans, kojim udara na ravnopravnost tri ustavotvorna naroda, zapravo, udara na temelje jedino moguće Bosne i Hercegovine.

Predsjednica se prilikom posjeta poklonila žrtvama u Ahmićima, kako je taj čin odjeknuo u BiH te kakav je dojam ostavio na Vas?

U službenoj bošnjačkoj političkoj javnosti ova gesta je ocijenjena pozitivno. U velikoj bošnjačkoj nacionalističkoj javnosti i kod njenih trabanata u bilo kojoj gesti hrvatskog predstavnika konstruira se neka negativna konotacija. Osobno smatram ovu gestu pozitivnom, posebice glede hrvatske javnosti u Republici Hrvatskoj. Naime, nakon ovog posjeta, hrvatska javnost o Ahmićima nije mogla saznati ništa novoga jer se o Ahmićima u Hrvatskoj  zna sve. Međutim, nakon posjete Predsjednice Križančevom selu hrvatska javnost ima priliku čuti kako su u Križančevu selu  snage Armije BiH zvjerski mučili i ubili 64 zarobljena hrvatska civila i vojnika i da do danas (za razliku od Ahmića), nitko nije niti optužen. Hrvatska javnost ima mogućnost čuti da je 8. travnja na lokalitetu Bikoše u općini Travnik strijeljano 30 zarobljenih hrvatskih civila i vojnika od stran Armije BiH, da je 4. travnja 1993. (Miletići-Travnik) ubijeno i izmasakrirano pet hrvatskih civila, da je 8. lipnja (Čukle-Travnik) ubijeno devet civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO-a, da je 10. lipnja u Vitezu od granate ispaljene s položaja bošnjačke Armije BiH poginulo osmero hrvatske djece u dobi od 9 do 15 godina na košarkaškom igralištu, da su 16. lipnja 1993.,  na lokalitetu Busovačke Staje ubijene 22 osobe iz humanitarnog konvoja, da je u naselju Buhine kuće (Vitez) ubijeno 26 hrvatskih civila i pripadnika HVO. Ne znam je li itko za ove zločine osuđen, ali  po zapovjednoj odgovornosti je, koliko se sjećam, dosuđeno ukupno pet godina (kao za težu prometnu nesreću). Hrvatska javnost dobro zna za Muniru Subašić, ali bojim se da ne zna za Anicu Jurić iz Kaknja (danas živi u Busovači) te  Serafinu Lauš iz travničkog sela Čukle, koje su obje izgubile po tri sina i muževe, doslovce na kućnom pragu, za koje nitko niti u BiH niti u Haagu još nije odgovarao. Nije da mi o tome nismo o tome govorili, ali nije imao tko prenijeti. nakon ove posjete Predsjednice, nadam se da će biti drugačije.

Bosna i Hercegovina je pred izborima, što oni iz Vaše perspektive za tu državu znače te koja je njihova uloga za Hrvate u BiH?

Izborno pravo je jedno od temeljnih ljudskih prava koje je temeljem postojećeg Izbornih zakona Hrvatima oduzeto i nije to, kako se u hrvatskoj javnosti često kaže, posljedica Daytona, već nasilnih nametnutih promjena Daytona od strane visokog predstavnika W. Petritscha 2002. Naime, Dayton je BiH „skrojio“ (isti taj Visoki predstavnik je rekao kao „luđačku košulju“), od dva entiteta za tri konstitutivna /ustavotvorna naroda. Međutim, kroz izborno pravo je predvidio dva ravnopravna parlamentarna doma na razini entiteta i države od kojih jedan (zastupnički) zastupa sve građane kao demos, a drugi omogućuje konstitutivnim/ustavotvornim narodima zaštitu svojih nacionalnih prava. Međutim, tim nametnutim promjenama Ustava i zbornog zakona, Hrvati nisu ništa dobili u entitetu Republika Srpska gdje od početka nemaju nacionalni legitimitet u Vijeću naroda, a ono što su do tada imali u Federaciji BiH, oduzeto nam je ovim promjenama pa tako sada imamo situaciju da većinske bošnjačke županije u Federaciji mogu uvijek izabrati najmanje 35 od ukupno 58 delegata/izaslanika u Domu naroda Federacije, od toga najmanje 2/3 delegata bošnjačkog kluba, 2/3 delegata srpskog kluba, ¾ delegata kluba “ostalih“ i, što je najvažnije, 1/3 kluba Hrvata. Kako je temeljem ovih nametnutih promjena, 1/3  Kluba Hrvata dovoljna da predloži predsjednika i dopredsjednike entiteta, koji imenuju Vladu Federacije, da ih potvrđuje Zastupnički dom (gdje su Bošnjaci apsolutna većina), imali smo stoga u dva mandata po četiri godine Vladu Federacije bez hrvatskog izbornog legitimiteta. Ustavni sud Bosne i Hercegovine temeljem je apelacije koju sam kao tadašnji predsjedatelj Zastupničkog doma PS BiH podnio, osporio, a zatim stavio van snage članke Izbornog zakona koji to omogućuju i naložio parlamentu BiH da usvoji izmjene Izbornog zakona. Do današnjeg dana bošnjačka većina u Parlamentu to opstruira iako na usvajanje pozivaju i sve međunarodne institucije, uključujući i Parlamentarnu skupštinu Vijeća Europe (što će biti na dnevnom redu u ponedjeljak u Strasbourgu). Ukoliko se to ne usvoji u narednih pet mjeseci, nakon općih izbora u BiH planiranih za listopad ove godine, neće biti moguće uspostaviti vlast niti u Federaciji BiH, niti na razini države BiH. Dakle, važno i sa stajališta funkcioniranja i stabilnosti BiH, ali i s hrvatskog nacionalnog stajališta.

Neprestano se ponavlja da Hrvati u BiH teže trećem entitetu, koliko je to i zbog čega po Vama bitno?

Dosljedna ustavna i zakonska operacionalizacija načela Daytona svakako bi podrazumijevala da se i administrativno teritorijalna organizacija  države uredi na simetričan način u odnosu na tri konsitutivna naroda, a jedan od modaliteta bi bila i tri entiteta. Međutim, to nije i jedino rješenje. Dosljedna primjena načela federalizma, što preporučuje i Rezolucija Europskog parlamenta daje dovoljno mogućnosti da se to radi i kroz više od tri federalne jedinice uzimajući u obzir da bi u svakoj od njih jedan od tri naroda bio apsolutna, ili relativna većina. S obzirom na disperziranost pripadnika sva tri naroda kroz teritorij BiH, uvijek taj teritorijalni princip treba kompenzirati nečim što mi, u okviru Hrvatskog narodnog sabora BiH nazivamo institucionalnom ravnopravnošću tj. da se odgovarajućim ustavnim i zakonskim instrumentima omogući  svakom pripadniku svakoga od tri naroda uživanje pune konstitutivnosti i ravnopravnosti, bez obzira u kojem dijelu BiH će živjeti, a pripadnicima ostalih građana i manjina sva građanska i manjinska prava.

Čini li aktualna vlast u Hrvatskoj dovoljno za Hrvate u BiH, možete li po tome pitanju povući paralelu s prethodnim Vladama?

Rekao bih da postojeća vlast, kako Predsjednica, Vlada i Sabor, zadnjih nekoliko godina čine sve što je moguće. Nažalost, hrvatska politika nije učinila ništa kada se događao proces dekonstituiranja Hrvata u BiH, 2001. i 2002. godine, kada su i nametnute promjene Daytona putem ustavnih amandmana na ustave entiteta, koje nikada nisu dobili parlamentarnu legitimaciju te promjena Izbornog zakona. Hrvatska, kao potpisnica Daytona (uz BiH i Srbiju), mogla je i trebala upozoriti na to i Vijeće sigurnosti UN i Vijeće za provedbu mira u BiH (čiji je i Hrvatska član), a posebice Upravni odbor Vijeća za provedbu mira, nažalost, hrvatska politika iz Hrvatske tada je ili pasivno promatrala kršenje ustavnih, nacionalnih i ljudskih prava Hrvata u BiH, a predsjednik Mesić je, podržavajući velikobošnjačku unitarističku politiku dodatno davao vjetar u leđa takvim procesima. Danas se i mi Hrvati u BiH, ali i Republika Hrvatska suočavamo s posljedicama takve pasivne politike.

U Hrvatskoj se javnosti povremeno pojavi teza kako Hrvatska pomaže ”bogatim Hercegovcima”, onda kada se ulaže u hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Kako komentirate tu tezu te kako je opovrgavate. Možete li objasniti zbog čega je hrvatska država važna za Hrvate u BiH?

Mislim da se u zadnje vrijeme u hrvatskoj javnosti sve manje čuje takva teza da Hrvatska pomaže „bogatim Hercegovcima“, jer i u Hercegovini, kao i drugdje u BiH većina ljudi živi vrlo skromno, a neki ispod toga pa se sve više ljudi iseljava tražeći posao ili egzistenciju u Hrvatskoj ili u europskim zemljama. Ima u Hercegovini i jedan broj kako vi kažete, bogatih ljudi, ali većina njih je već preselila u Zagreb, ili drugdje u Hrvatsku. Međutim, tvrdim da više bogatstva ima na bilo kojem od dva „zagrebačka brijega“ (Tuškanac ili Pantovčak) nego u cijeloj Hercegovini. Zapravo tu stigmu koristili su uglavnom neki antihrvatski elementi u Hrvatskoj, zbog tog nacionalnog naboja koji je u vrijeme stjecanja nezavisnosti i obrane, posebice bio izražen kod Hercegovaca, bilo onih koji žive u BiH, bilo onih od Vukovara, Nuštra do Dubrovnika. Danas, kako rekoh toga skoro više i nema, jer i ovdje u Hrvatskoj dolazi do svijesti da je danas ostanak Hrvata u BiH uključujući i Hercegovinu, strateški važan Hrvatskoj.

Glas ste bosanskih Hrvata u hrvatskom Parlamentu. Od kolikog je to značaja, koji su Vam planovi i što iz te perspektive činite za svoj narod?

Svoju misiju u Hrvatskom saboru ja posebice vidim kao priliku da Hrvatskoj političkoj i sveopćoj javnosti osvijestim kako je opstanak Hrvata u BiH kao ravnopravnog naroda, kao političkog subjekta strateški, kako hrvatski, državni, tako i nacionalni interes. To je moguće ostvariti samo ako će Hrvati ostati na svojim ognjištima u BiH i po mogućnosti vraćati se tamo odakle su protjerani. Kako je to moguće jedino ostvarenjem pune ustavne i zakonske ravnopravnosti, ali i gospodarskim razvojem i zapošljavanjem, koristim svoju ulogu zastupnika i predsjednika Odbora za Hrvate izvan Hrvatske da ovu temu držim visoko na agendi Sabora i Vlade. Očekujem da se uskoro u Saboru na plenumu nađe točka dnevnog reda o BiH, položaju Hrvata u BiH i europskom putu BiH.

Kojom ocjenom biste odredili aktivnosti gospodina Čovića te kako gledate na njegovu politiku?

Gospodin Čović je predsjednik najjače stranke u okviru Hrvatskog narodnog sabora, koji je na prošlim izborima za hrvatskog člana Predsjedništva uvjerljivo pobijedio među hrvatskim kandidatima. Izbori (uz uvjet pravednog i  ustavnog Izbornog zakona) su najbolja ovjera politike svakog političara. Kao predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora BiH, mogu reći da gospodin Čović, kao predsjednik Hrvatskog narodnog sabora, uspješno koordinira stratešku politiku s predstavnicima ostalih članica u Predsjedništvu Hrvatskog narodnog sabora. Vjerujem da će sve stranke u okviru Hrvatskog narodnog sabora u BiH ostati jedinstvene u procesu usvajanja izmjena Izbornog zakona te u izbornom i postizbornom procesu naći najbolji zajednički odgovor u svakoj situaciji, s ciljem zaštite hrvatskih nacionalnih prava u BiH.

 

 dnevno.hr