Posthumno objavljujemo posljednji tekst koji nam je 17. kolovoza, u povodu svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, poslao naš dragi franjevac i suradnik našega portala fra Mirko Bagarić.

Drag fra Mirko, sretni smo što smo Vas poznavali i što ste bili dio nas. Hvala vam za sve i neka Vas dragi Bog nagradi za svako dobro djelo! Nedostajat ćete mnogima pa i čitateljima rubrike Kutak za trenutak koju ste potpisivali incijalima M.B.

Razmišljanje uz svetkovinu Velike Gospe:

Jedan od najpoznatijih svjetskih književnika, ukrajinskog podrijetla, F. M. Dostojevski, u svojoj mladosti proveo je četiri godine u jednom od zloglasnih ruskih logora. Nakon izlaska, u svom djelu „Zapisi iz mrtvog doma“ opisao je svoje stravične doživljaje u tom logoru. U ovom djelu, između ostaloga, opisuje potresnu smrt jednoga dvadesetpetogodišnjeg suuznika. Taj nesretni logoraš umire pred očima drugih supatnika s tog odjela, dakako bez ikakve medicinske skrbi. Na krevetu, ispaćen do kraja, leži mladić, ispijenog lica i duboko utonulih očnih vjeđa. No, u slabašnim drhtavim rukama čvrsto je stiskao mali drveni križić. Ostali supatnici su nijemo svojim očima promatrali taj prizor i njegovo zadnje hroptanje prije nego će izdahnuti. Široki snop prekasne sunčeve  svjetlosti prolazio je kroz mali uski otvor ćelije i padao na ležaj i čudesno obasjavalo upravo lice tog umirućeg patnika. I gle, iznenada se otvaraju vrata i u ćeliju ulazi podčasnik s kacigom na glavi i uperenom strojnicom. Ugledavši ovaj prozor, umirući u njegovim zadnjim trenucima ovozemaljskoga života, na trenutak ostaje zapanjen i gotovo skamenjen. Okrutni vojnik neočekivano skida kacigu s glave, spušta strojnicu zemlji, zatim se duboko naklanja i polazi ka izlazu. No, na pragu se naglo okrene te drhtavim i potresnim glasom kaže: „I on je imao majku!“ Opet se duboko nakloni i tiho, pomalo nesigurno i na prstima napušta prostoriju.

Svi su, kaže Dostojevski, ostali zapanjeni nad ovim prizorom. Nismo jednostavno mogli vjerovati da se ovako što može dogoditi ovdje u ovom paklu i od ovakvih bezdušnih ljudi. U našim srcima tako snažno su odjeknule i toliko nas potresle riječi: „I on je imao majku!“

U našoj nutrini, piše dalje Dostojevski, odzvanjalo je pitanje: Zašto je taj bezdušni i bezosjećajni grubijan to izgovorio? I zašto su mu se nametnule upravo te riječi: „I on je imamo majku!“ Dostojevski, kao izvrsni poznavalac ljudske duše, to objašnjava pa kaže kako su mu te riječi zasigurno spontano provrle iz emocionalne dubine ljudskog bića i u stanju su svakoga tko ih čuje snažno dotaknuti, pogoditi.  A onda, onako za sebe, postavlja retoričko pitanje: – Pa tko bolje može razumjeti dubinu ljudske duše od majke? Ta svaka majka je svome djetetu i učitelj, i najbolji prijatelj, i liječnik, i psiholog i sve u jedenoj te istoj osobi. Ona najbolje poznaje svoje dijete i najbolje zna što mu je potrebno.

Naravno, u svakoj dobroj majci ima nešto što je nemoguće riječima opisati. To se može samo doživjeti srcem iz majčina srca. Zato se čovjek nikada ne može odvojiti od majke sve kada bi to i htio. Ovo vrijedi za svakoga čovjeka, a osobito za nas vjernike kršćane, kad je u pitanju, ne samo naša fizička, nego još više ona nebeska Majka nad majkama – Gospa, koju smo, darom srca premilosrdnog Boga našega, i ove godine, tako svečano proslavili uz njezin najveći blagdan Uznesenje na nebo u brojnim njezinim svetištima diljem Lijepe naše.  Evo, opet se, po tko zna koji put u našoj povijesti, potvrdila ona istina da svi, ama baš svi imamo majku. A naš hrvatski narod ju je opravdano prozvao svojom najmoćnijom zagovornicom i najvjernijom  odvjetnicom.

Mada su nam mnogima majke već pokojne, ali nismo siročad, svi imamo Majku. Ona svome vjernom hrvatskome puku već 4 desetljeća iskazuje svoju ljubav u našem Međugorju kao Kraljica Mira. Iz njezina majčina srca, ne nekim svjetskim, nego  našim hrvatskim jezikom,  čitavome svijetu govori poruke neba, koje su istinski i pravi smjerokaz svakome tko ih srcem posluša i nastoji pretočiti u život. I zato, na te poruke neba nema se pravo nitko, ama baš nitko,  oglušiti, osobito ne mi Hrvati-katolici.

Mnogo je razloga za našu neizmjernu zahvalnost Gospi, koja nas je, kao brižna Majka, pratila kroz tisućljetnu tešku i krvavu povijest. Upravo po Gospi Međugorskoj – Kraljici Mira, čitavi  svijet je konačno upoznao i shvatio da postoji još jedan narod, narod Hrvata, koji ima i svoj jezik, i svoju kulturu i tisućljetnu stamenu vjeru, po kojoj smo s Poljacima prepoznati u  svijetu, s kojom se dakako ponosimo i koja je uvijek bila presudna da ostanemo, unatoč svemu, svoji na svome.  Upravo stamena vjera hrvatskog čovjeka bila je poticaj i Crkvi, odnosno papi Lavu X. 1519., da nam podari laskavi epitet – Antemurale christianitatis – Hrvatska i Hrvati predziđe kršćanstva.

Gospa Kraljica Mira u Međugorju, dakle našim hrvatskim (ne nekim svjetskim!) jezikom svijetu prenosi spasonosne poruke neba za sve koji ih žele, prije svega, srcem čuti i poslušati. Zahvaljujući upravo međugorskim događanjima i Gospinim porukama na hrvatskom jeziku, svijet je shvatio da postoji i mali katolički narod Hrvata; da ima svoje mjesto pod suncem i na ovozemaljskom zemljovidu; da je nakon krvavih događanja Domovinskog rata  konačno i nakon toliko stoljeća, opet zadobio svoju slobodnu i samostalnu Domovinu. I po tom nas je svijet upamtio. Ovim tako važnim i presudnim događajima moramo svakako pridodati i našu nogometnu reprezentaciju, koja je svojim briljantnim  nastupom i povijesnim uspjehom u Rusiji na zadnjem Svjetskom prvenstvu, samo dodatno svijetu otvorila oči. Naime, Vatreni su dosita bili  najizvrsniji ambasadori male Hrvatske i Hrvata i pokazali svijetu da postojimo. I naravno nije nimalo čudno da toliki, osobito mladi, diljem svijeta, pa i u najzabitnijim dijelovima, u prepoznatljivim kockastim dresovima skandiraju imena naših vatrenih junaka i kliču – Croatia.

I na kraju ovog razmišljanja, uz blagdan Velike Gospe,  usudio bih se ustvrditi kako sve ove navedene činjenice samo potvrđuju da je našem narodu Providnost dodijelila doista važno mjesto i ulogu,  a što je proročki lijepo potvrdio i naš veliki prijatelj papa sv. Ivan Pavao II,. kad  nam je u srce stavio one nezaboravne riječi: „Hrvati, vi ste narod nade!“  Na ovo trebamo  dakako biti ponosni.

Uz blagdan Velike Gospe, u brojnim nadahnutim propovijedima mnogo je toga o Gospi Majci rečeno. Sve nam to može biti i jeste samo poticaj da i dalje zaufano i pobožno zahvalno častimo Gospu; da molimo, vapimo i klicati posrednici svih milosti, našoj Majci Gospi, i to upravo onako kao su to činili bezbrojni naši romari, kroz tolika stoljeća i u brojnim njezinim svetištima. Ispunimo srce željom da se sve naše molitve sliju u onaj refren hodočasničke pjesme našeg nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke: „Umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje, – o vrati, mila Majčice, izgubljene sve!

MARIJO, MAJKO, KRALJICE HRVATA I NAJVJERNIJA ODVJENTNICE NAŠA, MOLI ZA NAS I ZAGOVRAJ NAS!

M.B./Tomislavcity

Foto: Jozo Kovačević