„NE DAJ ZLU DA TE SVLADA, NEGO ZLO POBJEĐUJ DOBRIM!“ (Rim 12,21)
Promatrajući i doživljavajući svakodnevno naše ljudsko, a nerijetko i kršćansko razmišljanje i ponašanje, i kad bismo mi danas pisali ovaj Pavlov redak, ne samo Rimljanima, vjerujem da bi glasilo ovako: “Ne daj da te drugi gaze. Uzvrati im barem istom mjerom!” Čovjek, jer je samo čovjek, odveć često razmišlja najčešće prizemno i samo ljudski. No, što je najtragičnije tako nažalost i djeluje u okvirima osvete i odmazde, a onda se čudom čudi kako sve više tone i zašto ne vidi ni izlaza ni rješenja; zašto se nemirno i pogubno vrti u začaranom kruhu, što dakako djeluje i na tjelesno i na duhovno, odnosno duševno zdravlje. A onda se dakako zaboravlja ona prokušana i potvrđena istina koja kaže kako se zlo nikada ne može pobijediti i nadvladati drugim zlom.
Mi, u Kristovoj školi slušamo i učimo drukčiju lekciju. Nikada, ama baš nikada, ne smijemo dozvoliti da se u nama ugasi i ona zadnja trunka dobra, koje nam je Gospodin podario i da nas nadvlada pogubni mrak zla. Evo, i zato je dobro i spasonosno srcem čuti i dakako životom potvrđivati ovaj savjet velikog Pavla – ne dati da nas nadvlada zlo, nego zlo dobrom pobjeđivati kako je jedino i moguće.
Događaj koji se pripisuje sv. Franji Asiškom ilustrira i potvrđuje ovo gledište. Naime, dok se jedan dječak igrao u dvorištu svoje kuće zamijetio je da postoji i javlja se jeka. Bilo je to prvi put u životu da je doživio jeku i u igri je eksperimentirao s tom pojavom. Bilo mu je zabavno i zanimljivo pa je uzviknuo: “Mrzim te” i jeka mu je vratila istu poruku: “Mrzim te.” Podigao je glas i još je jače uzviknuo “mrzim te”, a riječi koje su mu se vratile s još jačim intenzitetom bile su opet “mrzim te!” U nevjerici i treći put je svom snagom uzviknuo “mrzim te”, a iste riječi su se svom žestinom odbile i vratile do njegovih ušiju i srca, bile su jednako prodorne i glasne “mrzim te”.
Dojadio mu i više to nije mogao podnijeti. Otrčao je u kuću i plačući požalio se majci: „Mama, vani je neki skriveni dječak koji mi dovikuje da me mrzi!” Mama je shvatila o čemu je riječ i posavjetovala dječaka: “Hajde, sine, opet iziđi vani i reci tom dječaku da ga voliš.” Dječak je istrčao i povikao: “Hej, volim te!”
Te iste riječi: “Hej, volim te” vratile su mu se i razgalile njegovo srce. Ohrabren još jače je uzviknuo “volim te” i opet čuo isti dogovor “volim te”. Učinio je to još jedanput, pa još jedanput. I gle, te lijepe i sasvim blage riječi “volim te” odzvanjale su milozvučno u njegovim ušima i radosno ispunjale njegovo srce, a on se sretno, veselo i spokojno, sasvim drugog raspoloženja nastavio igrati.
Nažalost, svjedoci smo, i mi ljudi našega vremena i prostora međusobno jedni drugima odveć često dovikujemo: “Mrzim te ” i što je još žalosnije to djelima i na različite načine i potvrđujemo. A onda se čudom čudimo zašto toliko zla u nama i oko nas; dakle toliki ratovi, mržnja nesuglasice, nerazumijevanje, napetosti, svađe i netrpeljivosti na svim razinama. Tako, čitavi narodi, pa i rase, ispoljavaju mržnju jedni prema dugima. Pojedine vjerske zajednice i skupine, koje bi trebale prednjačiti u suživotu, toleranciji i međusobnom uvažavanju, zaglavile su jednako u međusobnoj netrpeljivosti i borbama. Ljudi se zlom suprotstavljaju jedni drugima i kao da se natječu tko će kome više napakostiti. Tako, svjedoci smo, kako se i rođena braća i susjedi svađaju. Najčešće je to neka bezvrijedna banalnost: ostavština, djeca. ograda, put, međa, ljubomora i sl… , ili pak neke druge nebitne stvari. Zbog svađa, gorčine, nepraštanja, koje s vremenom prelaze u razornu mržnju, čitave obitelji se urušavaju i raspadaju kao kule od karata. Zašto? Jer se ne njeguje i ne čuva ljubav; nema praštanja i prigode za drugu šansu i novi početak. Uvijek upiremo prstom u druge – pa oni su, tj- drugi su vijek krivi. I dok to činimo zaboravljamo da su čak tri prista okrenuta prema nama samima. To pak znači da najprije sami sebe trebamo pogledati te biti svjesni činjenice da jedino svatko sam na sebi može poraditi, sebe popraviti. I jer smo mi drugačiji, bolji i drugi s nama i oko nas će se promijeniti, tj. biti bolji. To je put da ljubav kao temeljna vrednota ozdravi i opet u svoj svojoj ljepoti zaživi kao temeljna vrednota zbog koje se isplati žrtvovati sve i sve joj, ama baš sve, podrediti bez obzira koliko je velika i zahtjevna ta žrtva koju ćemo investirati. Važno je da ta žrtva vodi ka boljitku i ozdravljenju kako bi se sreća i radost opet nastanili na našoj životnoj adresi. Naravno nije sramota i poniziti se ako treba, odreći se nekog svog prava i prohtjeva; popustiti i učiniti prvi korak koji vodi ka miru i pomirenju. Jer, pametniji uvijek popušta osim u napastima, govorio je jedan duhovnik. Uostalom i iskustvo nas uči kako je uvijek dobro činiti dobro, tj. stavljati se na stranu dobra, zalagati se za dobro i samo dobro promicati na svim razinama. Dobrota je jedini alat pred kojim uzmiče svako zlo ili Zli i nemaju prigodu pokazati svu soju razornu snagu, moć, koje može mnogo toga u našem životu i bespovratno uništiti.
No suvremeni čovjek danas, čini nam se više no ikada, a nažalost i mnogi kršćani, sve više podliježu mentalitetu mržnje. Dopuštaju da ih nadvlada i zaslijepi zlo, koje, ako mu se ne odupre i ne stane na kraj, uvijek rađa novim zlom i tako beskonačno se vrtimo u začaranom krugu iz kojega ne nalazimo izlaz. Ali, kada bismo srcem slušali Božju riječ (a srcem se ipak najbolje čuje!) i u njezinu svijetlu usmjeravali, ispravljali i mijenjali na bolje svoje razmišljanje i naravno ponašanje, i to na svim razinama; kada bismo na mržnju uzvratili ljubavlju; na grijeh milošću; na tamu svjetlošću, na nevjeru vjerom; na zlo dobrim i dobrotom kao je to razmišljao i živio sv. Franjo Asiški, čovjek najsličniji Kristu, tada bi ovaj svijet bio doista ugodno boravište za svakoga. A mi, mi bismo bili doista sretni ljudi u svome stanju i staležu, zvanju i zanimanju jer bi se s naših lica jasno zrcalilo Božje lice. Tada bismo jedni u drugima jasno prepoznali dobrotu, brata, sestru, prijatelja… kojima je pravo i temeljno životno mjerilo i načelo ljubav i samo ljubav. A ona je, Krist nas uči, uvijek trodijelna: prema Bogu, bližnjemu, ali i prema samima sebi. Ta sve i svakoga, pa i nas same, Bog je na svoju sliku i priliku stvorio. I mi, ako smo pravi, moramo pokazivati lice Božje u našem, vremenu i prostoru.
M.B./Tomislavcity
