Jeste li se ikada našli u situaciji gdje vam je susret s nekim ljudima izazvao toliku nelagodu da ste se znojili, srce vam se „uzlupalo“ da ste htjeli nešto reći ali vam je jezik jednostavno zablokirao?

Možda ste osjetili strah da će vas drugi osuditi, ismijavati ili odbaciti pa ste počeli izbjegavati određene društvene situacije? Ako jeste, niste sami. Mnogi se mladi, posebno u malim sredinama suočavaju s tim neugodnostima.

Socijalna anksioznost, također poznata kao socijalna fobija, pogađa mnoge ljude, a osobito mlade. Očituje se u intenzivnom strahu od društvenih situacija gdje osoba osjeća preplavljujući strah od sramoćenja, odbacivanja ili kritike.

Ovaj problem se može javljati u različitom intenzitetu. Za neke to može značiti samo povremenu nelagodu u društvenim situacijama, dok za druge može biti toliko intenzivno da ih sprječava da normalno funkcioniraju u svakodnevnom životu.

Uzroci socijalne anksioznosti

Socijalna anksioznost može biti uzrokovana različitim čimbenicima. Genetska predispozicija igra značajnu ulogu, što znači da osobe s obiteljskom poviješću anksioznih poremećaja imaju veći rizik za razvoja socijalne anksioznosti. Osim toga, određeni životni događaji, poput odrastanja u okruženju koje je bilo izrazito kritizirajuće, određena traumatska iskustva poput npr. odbacivanje u ranom djetinjstvu mogu pridonijeti razvoju ovog poremećaja.

Male sredine dodatno pojačavaju ove simptome zbog osjećaja da se stalno nalaziš „pod povećalom“ zajednice. U takvim okruženjima, gdje svi znaju sve o svima socijalna anksioznost može postati još izraženija jer postoji konstantan strah od osude, odbacivanja ili društvene stigme.

Osobno iskustvo i društvena stigma

Prije nekoliko dana imala sam priliku razgovarati s izvanrednom mladom djevojkom koja je hrabro otvorila srce i podijelila svoje iskustvo suočavanja s određenim oblikom socijalne anksioznosti. Kao i mnogi u njenoj situaciji, osjetila je bol neprihvaćanja od strane ljudi s kojima svakodnevno provodi vrijeme.

Dok pričamo o njenim iskustvima osjetim kako joj je o nekim stvarima teško govoriti, glas joj lagano zadrhti i pojavljuju se suze u očima. Ipak, iza tih trenutaka ranjivosti, u njoj se krije nevjerojatna snaga, samosvijest i odlučnost za promjenu. Možda još nije potpuno svjesna svoje vrijednosti i potencijala, ali to će doći.

To je jedna od onih djevojaka čije su životne postavke zdrave, odgoj čestit, a snaga i ljepota karaktera izbijaju iz svake njene riječi. Njena hrabrost i spremnost da se suoči sa svojim strahovima već sada pokazuju koliko je snažna i koliko toga može postići.

Donosim dijelove našeg razgovora:

Šta za tebe znači anksioznost?

„Ja pod tim mislim kad se netko ne može pojaviti u određenoj skupini ljudi jer se osjeća odbačen. Ili anksioznost je da ti, recimo, ne možeš progovoriti od samoga sebe. Ne znam kako bih drugačije rekla? Ti imaš osjećaj da trebaš nešto reći, nemaš to svoje „ja“ niti imaš osjećaj da ćeš biti uvažen ako to kažeš. Ja mislim da je to problem jer je kod nas manji grad i neće se svako mišljenje uvažiti. Uvijek postoji taj neki kalup kojem se ti moraš prilagoditi. Tipa zašto on tako misli, kako su njega njegovi odgojili i svako zna tko je čiji. I to je možda najveći problem jer ne možeš se izraziti. Imaju neke granice dokle ti možeš biti ti.“

Kako znaš da nisi dobrodošla?

„Pa na primjer, ti pričaš s nekim a tebe te teme ne zanimaju. Imaš osjećaj da te nitko ne čuje.  Govorim iz svog osobnog iskustva. Kada svi izađu vani tebe niko nije zvao i kada te zovu imaš osjećaj da je to reda radi. Ne zato što žele biti s tobom nego te zovu jer misle da moraju. Mislim da je praktički svako to prošao.“

I šta se onda dogodi?

„Jako brzo se raširi da neko to o tebi priča. Ja mislim da je svako barem jednom prošao neko društvo gdje se ti nisi mogao osloboditi. Družiš se s tim ljudima jer, kao s kim ću ja poslije, kao neću se svađati, ovo je glupost ali ti jednostavno ne osjećaš dobrodošlo u tom društvu i ti gubiš sebe dok jednom ne planeš.“

Opiši mi malo te situacije.

„I to su bile situacije, ti nešto kažeš tebe neko poklapa i ti dođeš u situaciju, ljudima kojima bi se ti trebao povjeriti, s kojima bi trebao ići na kavu svaki dan, dođeš u situaciju da želiš  s nekim pričat ali na kraju samo gledaš kako će te ta osoba ušutiti. To je baš bilo udaranje na psihu.“

Kako bi opisala stav tih ljudi koji su uvijek spremni druge osuditi?

Mnogi ljudi ovdje misle da imaju pravo osuđivati druge i komentirati kako se neko oblači, kako se ponaša, kako odgaja svoju djecu. Od kuda im to pravo? Ko je njima dao pravo da budu oni prema čijim kriterijima će se ravnati šta je dobro a šta ne?“

 

Kako si možete pomoći?

  1. Prepoznajte simptome i prihvatite ih.

Prvi korak u rješavanju socijalne anksioznosti je prepoznavanje simptoma i prihvaćanje činjenice da se suočavate sa izazovom.

2. Razgovarajte s nekim kome vjerujete.

Podijelite svoje iskustvo s prijateljem, članom obitelji ili osobom u koju imate povjerenja. Otvoreni razgovor može biti prvi korak prema smanjenju osjećaja usamljenosti i pronalaženju podrške u vašem okruženju.

3. Potražite stručnu pomoć

Obratite se psihologu, psihoterapeutu ili stručnjaku za mentalno zdravlje. Oni vam mogu pomoći da bolje razumijete svoje osjećaje, naučite tehnike suočavanja s anksioznošću i izgradite samopouzdanje.

4. Nježno prema sebi

Naučite biti blaži prema sebi. Socijalna anksioznost često uključuje negativno razmišljanje o vlastitim postupcima. Rad na mijenjanju tih misli i podsjećanje na svoje pozitivne karakteristike dovodi do izgradnje pozitivne slike o sebi.

5. Prihvatite proces i budite strpljivi

Oporavak zahtijeva vrijeme. Budite strpljivi prema sebi i ne očekujte trenutne promjene. Svaki mali napredak je važan i vrijedan.

I zapamtite: Odnos prema drugima kroz osuđivanje, komentiranje izgleda, ponašanja ili odgoja djece često dolazi iz duboke nesigurnosti i osjećaja vlastite neadekvatnosti. Ljudi koji se osjećaju nesigurno u vlastitim izborima ili identitetu mogu pribjegavati kritiziranju drugih kao načinu da se uzdignu i prikriju svoje unutarnje slabosti. Kada osuđuju druge, zapravo skreću pažnju s vlastitih nesigurnosti i stvaraju privid kontrole i nadmoći. Ova potreba da se “pametuje” o tuđim životima također često dolazi iz straha od različitosti – ono što je drugačije izaziva nelagodu jer otkriva mogućnost da nisu svi životni izbori jednako valjani, pa ni njihovi vlastiti.

 

Zaključak

Ako ste ikada osjetili težinu osude ili ste se našli u situaciji gdje vas drugi procjenjuju bez imalo razumijevanja, sjetite se koliko je važno biti suosjećajan. Umjesto da i sami upadate u zamku osuđivanja drugih kako biste se uklopili u određeno društvo i bili dio ekipe pokušajte razumjeti kako je drugoj osobi, vašem prijatelju, prijateljici.

Strah od osude, odbacivanja ili negativnog prosuđivanja može dovesti do povlačenja iz društva, smanjene kvalitete života i osjećaja usamljenosti. Zato ne sudjelujte u tračevima!

Ako nemate šta dobroga reći jednostavno ne govorite. Budite slobodni reći da vam slušanje negativnosti o drugim ljudima ne odgovara. Imate pravo to reći. Vaš um i srce nisu kanta za smeće u koju bilo tko može istovariti što mu prvo padne na pamet.

Hranite svoj um i srce pozitivnim stvarima. Suosjećanje i podrška mnogo su moćniji od kritike i osude i mogu značiti sve u životu osobe koja se osjeća nesigurno i odbačeno.