Gost radijske emisije Res Publica koju uređuju i vode članovi Hrvatskog studentskog politološkog foruma (HSPF) bio je Krešimir Tabak, viši asistent na Filozofskom fakultetu u Mostaru. S njim je razgovarala Ana Sušac, glavna urednica emisije.
Možete li nam objasniti na što je točno usmjerena politička filozofija kojom se bavite?
– Od svojih početaka, dakle od vremena stare Grčke, politička je filozofija prepoznatljiva i kao filozofija ljudskih stvari, kao filozofska disciplina koja se bavi ljudskim životom u cjelini. Ona nije samo usmjerena na manifestiranje moći, nego na ukupnu čovjekovu djelatnost u svakodnevici. Političku filozofiju, barem onu klasičnu, ponajprije zanimaju osobine koje čovjek treba imati da bi se kao društveno biće samoostvario u zajednici, a potom je zanimaju i društveni oblici od kojih jedni omogućavaju, a drugi priječe društvenu realizaciju ljudskih potencijala. Danas je posebno izazovno komparirati političke ideje klasičnih filozofa i suvremenu političku scenu, kako na makro, tako i na mikro razini.
Moral je nezaobilazna stavka u djelima svih velikih filozofa. Jesu li u pravu oni koji kažu da je danas političko djelovanje posve izuzeto, tj. odvojeno od morala?
– Prije preciznog odgovora na pitanje imam potrebu pojasniti jedan detalj. Politika i političko djelovanje u svojoj je biti puno širi pojam od onoga što nas većina pod njim podrazumijeva. Politiku ne smijemo reducirati na političke stranke, izborni proces, i one koji poslije izbora dobiju upraviteljske funkcije. Po svojoj prirodi čovjek se rađa kao političko biće i od rođenja je uključen u život zajednice ili politički život, pa se svako ljudsko druženje može nazvati političkim. U toj sferi politike događaju se najljepše stvari za čovjeka, jer on u njima nalazi sreću i mir. Politika pak u užem smislu većini ljudi djeluje odbojno, zato što su u nju redovito uključene kategorije poput neprincipijelnosti, neprijateljstva, moralne neispravnosti i svake vrste izopačenosti. Ipak, uprkos čestim razočaranjima, naša ljudska čežnja za pravednijim svijetom ne posustaje, pa se i danas nadamo da ćemo ako ne mi, onda barem naši potomci dočekati prave ljude i na tom polju.
Je li takav odnos morala i politike ukorijenjen samo na našim, neki kažu balkanskim prostorima, ili je to općenito problem suvremenog doba koji je raširen svugdje?
– Nažalost, naša područja i mi koji na njima živimo nosimo stigmu Balkana, koja se apsolutizirala do te mjere da, kada se želi govoriti o društvenoj devijantnosti i političkoj nefunkcionalnosti, čak i svjetski moćnici poput Baracka Obame upotrijebe pojam „balkanizacija svijeta“. Osobno mislim da je to stereotip i da mi koji živimo u ovom dijelu Europe nismo zaslužili da nas se uopće stavlja pod isti zajednički nazivnik „Balkan“ kako kolektivno tako i pojedinačno, jer ništa veći stupnjevi pojedinačne uljuđenosti nisu u većini zapadnoeuropskih zemalja i SAD-u, nego što je to kod nas. Ako na našim prostorima, konkretno u BiH, postoji više vrsta kaosa, onda to ponajviše možemo zahvaliti našim „civiliziranim prijateljima“ iz međunarodne zajednice koji su taj kaos proizveli i koji ga uspješno održavaju.
U svijetu i danas postoji cijeli niz država s autoritarnom vlašću, države s neviđenim razmjerima korupcije i kršenja ljudskih prava – primjerice veliki broj afričkih država te današnje neovisnih republika bivšeg SSSR-a. Jesu li takvi režimi u konačnici uvijek nužno osuđeni na propast?
– Još od Platona, filozofa koji se prvi sustavno posvetio propitivanju i opisivanju oblika vlasti, vrijedi uvjerenje da je tiranija najgori oblik vlasti, a sveti Toma Akvinski kazao je kako je život u tiraniji okrutniji od života među divljim zvijerima. Danas su takvi oblici sve manje popularni, upravo zbog teške održivosti, pa su zamijenjeni funkcionalnijim i jednako efikasnim načinom vladanja – nominalnom demokracijom u kojoj je indoktrinacija zamijenila silu.
Što je, pak, sa sustavom kakav imamo u BiH? Je li on održiv – ako uzmemo u obzir sve karakteristike tog sustava, od neravnopravnosti po nacionalnoj osnovi pa do npr. korupcije i nepotizma na brojnim razinama vlasti?
– Za nekoga tko gleda s distance situacija je u BiH tragikomična, a za nas koji svakodnevno tu situaciju proživljavamo još je i bolna. Poražavajuća je činjenica da je takav sustav uz ukupnu nakaradnost još uvijek održiv. Čovjek stječe dojam da u normalnom svijetu vrijeme ide linearno, a u BiH kružno i ne bez posljedica. Nakon Alijanse i Platforme te dugogodišnjeg tapkanja u mraku, mi smo i ove godine u poziciji da Hrvate u vlasti u naredne četiri godine zastupaju pripadnici, ali ne i legitimni predstavnici toga naroda. To je situacija za koju nismo izravno odgovorni, ali sam također uvjerenja da su naši politički predstavnici mogli raditi puno više da se promijeni izborni zakon. Spomenuli ste korupciju i nepotizam na svim razinama vlasti i to je nešto čemu treba dati poseban značaj. Ako su nam drugi krivi za loš izborni sustav i ostale anomalije na državnoj razini, treba postaviti pitanje tko je odgovoran za beznađe, neprincipijelna zapošljavanja i svaki oblik korupcije u općinama i županijama s hrvatskom većinom.
Često možemo čuti da svaki loš sustav trebaju mijenjati mladi. Mislite li da su mladi ljudi u BiH dovoljno motivirani i spremni za mijenjanje društva i uvjeta u kojima žive?
– Povijest i antropologija uče nas da su mladi ljudi često bili nositelji promjena i ne bez razloga. Za mlada se čovjeka uvijek vežu bunt i optimizam, revolt i idealizam. I kad malo detaljnije razmotrimo situaciju, ne možemo reći da naša mladost ne protestira. Svake godine svoje ognjište napusti stotine mladih ljudi. Da ne mogu otići, vjerojatno bi se nezadovoljstvo ukupnom situacijom manifestiralo na neki drugi način. Ovako smo svi na gubitku. I naravno, ako postoji prostor za drugačiji, bolji društveni model, onda ne očekujem da će nas do njega dovesti isluženi politički kadrovi, nego upravo mladost sa zdravim pogledom na svijet.
Ana Sušac/Res publika/UHSPF
