Uvijek kad trebam nešto napisati o nekomu meni bliskom, teško je! Čovjek bi htio toliko toga reći s malo riječi! Ne znam kako to ljudima uspijeva, al’ meni eto, baš i ne ide – napisati o ljudima s kojima si povezan milijunima niti, o ljudima koji su ti nekako duboko u srcu, malo je teže!

Danas moji tetka i ujko (ja ih tako zovem), slave pedesetu obljetnicu braka! Dakle, ja ih zovem tetka i ujko, al’ oni su meni i ujna i tetak! Zapetlja ja sve, jel da?! Da, tatina sestra se udala za maminoga brata! No, da se dvije sestre udaju za dva brata i nije nešto neobično, ima toga! Al’ kada se dvije sestre udaju za dva brata i tatina sestra uda za maminoga brata, to je već neobičnije! No, vjerujte, mi i jesmo neobična obitelj, iako je za neku drugu priču…

Dakle, tetka Nada – Iva zvana Jošanička – rođena Perković i ujko Iko (Ivan) Ćerdić slave zlatni pir – pedeset godina braka! U ova teška vremena, doživjeti i ako smijem reći i preživjeti pedeset godina braka je uspjeh je i Božja milost! A nama i ponos! Jer ovo je druga pedeseta obljetnica u obitelji Perković/Ćerdić! Prošle su godine moji roditelji Ivan (Brko) i Iva (Ćerduša) imali pedesetu obljetnicu, a ove godine tetka i ujko! Svi mi bliski njima, zahvalni smo Nebeskom Ocu što su s nama!

Nada – Iva Perković s Jošanice i Ivan Ćerdić iz Brišnika sklopili su kršćanski brak 1. veljače 1970.godine u Tomislavgradu. Vjenčao ih je otac Krsto Ravlić! U braku su dobili četvero djece: Finku, Josipa, Kristinu i Marija. Naši slavljenici sigurno bi potvrdili rečenicu koju jedan svećenik zna često u propovijedima povodom vjenčanja  naglasiti: “Bit će u životu i trnja i ruža!“ A bilo ih je i kroz život Jošaničke i Ike. Vjerujem da su najsretniji bili kad su dobili unučad: Barbaru, Ivana i Karla! Svi koji poznaju ovo dvoje ljudi znaju da iz njihove kuće nitko nije izišao ni gladan ni žedan i svatko je dobro došao. Teške trenutke ovo dvoje ljudi prolazili su čvrsto se držeći jedno drugoga. Drhtala je Jošanička i za vrijeme Domovinskog rata, kad je njezin Josip-Džimi prolazio bojišnice na tenku, noćima ne spavajući i “vireći” kroz prozor s krunicom u ruci, moleći Boga da joj se sin živ vrati! I Iva i Iko nesretnim slučajem izgubili su braću! No, kažu – oni koje volimo nikada ne umiru! Sigurna sam da od gore sad gledaju i ponosno se smješkaju nama koji smo se uspjeli okupiti da proslavimo ovu obljetnicu.

Mi smo, kao što napisah neobična, ali i velika obitelj. I zaista je teško sve nas okupiti! No, i oni koji nisu mogli doći na proslavu sudjeluju s nama i srcem i mislima!

Tetka i ujko raduju se sitnicama i Bogu su zahvalni za sve. Kažu da još dočekaju da se Josip i Marijo ožene i ne bi imali više nikakvih želja. A mi – njihovi najbliži, želimo im prije svega zdravlja i obilje Božjeg blagoslova i evo nek nam iduće slavlje bude njihova neostvarena želja!

Prošle godine smo Ćerduši i Brki uputili čestitku i pjesmom Šime Jovanca, pa neka to bude pjesma i za naše današnje “zlatne” slavljenike!

D.P./Tomislavcity

Video/Fotogalerija: D.P.