U ponedjeljak 19. srpnja 2021. izišla je iz tiska knjiga Ivana Čirke Čulina iz Rašeljaka s naslovom Moje pjesme, moji snovi, moje misli. Podijeljena je na ove dijelove: Ljubav prema rodnom selu; Povratak Majci i Ocu, Domu i Domovini; U traganju za istinom, ljubavlju i ljepotom; Pjesme postanka svijeta i čovjeka; Nedostižne čežnje ljubavi; Zatečeni na životnoj pučini; Pred Tobom, Bože; i završna pjesma naslovljena Ja nisam pjesnik. Svatko će čitajući njegove pjesme posebno pohvaliti neke iz spomenutih odjeljaka, a mnogima će se svidjeti one pjesme koje osnažuju ljubav prema rodnom kraju. One su uglavnom u prvom dijelu stihozbirke i nanizane su sa sadržajnom tematikom povezanom za njegovo rodno selo Rašeljke i cijeli njegov rodni kraj u Bušku blatu. Uz njegove lirske pjesmotvore tu su i epske pjesme, i to Poema o usponu na Ošljar i pjesnikovu padu, koja u nekom smislu odražava Ivanov svijet i njegov život, i to njegovi usponi, zastoji, posrtanja i padovi u životu kao i ona stalna linija i putanja borbe s vrijednostima i traganja za njima do kraja. Ošljar je metafora penjanja i pogleda na rodni kraj s njega, ali i pogleda s toga mističnoga brda na cijeli svijet koji je pun svojih zakonitosti i poticaja za stremljenjima prema zvijezdama iznad Ošljara kao i za uspjesima dolje u prizemlju, ozemlju, u toj zbilji u kojoj se živi svakoga dana, gdje je nakovanj, vršaj na gumnu, žrvanj, put u raznim pravcima i sl. Zatim tu je i pjesma o njegovu selu Rašeljkama, zatim o svećenicima/redovnicima, kao i njegovim žiteljima koji su se razmiljeli kao mravi po svim krajevima ovoga svijeta u traganju za tvarnim imanjem kao i za ostvarenjem onih osobnih djetinjih čežnji i maštanja, jer im je rodno selo bio mala životna pozornica za velike i raznovrsne intelektualne i svekolike druge predstave što su ih nosili u svojim genima.

Ovim pjesmama možemo pridružiti i sve one iz drugog dijela s naslovom Povratak Majci i Ocu, Domu i Domovini, koje su pisane u tuđini, a pune su emocija nostalgije, zatim domotužja, rodoljublja, domoljublja, čovjekoljublja, bogoljublja. Radeći u Njemačkoj naš pjesnik je često mislio na svoj dom u svome rodnom zavičaju, u svome selu Rašeljke, zatim misli su mu bile usmjerene o blagdanima na sve mile i drage, napose na majku koja je simbol obiteljskoga doma, na oca kao stup kuće koji je također u tuđini ili blaže rečeno daleko od kućnoga praga i obiteljskoga zajedništva, doma i domovine, na djecu bez kojih nema napretka ni doma, ni sela, ni domovine, te misao na povratak u taj svoj životni obiteljski raj. U pjesmi Povratak pjeva: “Gorak bijaše život u tuđini,/ gorak bijaše al’ se sretno vratih/ svome domu, svome zavičaju,/ tu sam opet, voljeni moj dome“ (Povratak).

Pripadnost određenom narodu posebno se oblikuje u tuđini, gdje se živi među mnogim narodima i u ozračju njihovih jezika. Tako se i kod ovoga pjesnika, kao predstavnika naših ljudi u tuđini radi zarade i ostvarivanja egzistencije, javljaju jaki narodnosni hrvatski osjećaji, hrvatski jezik dobiva uzvišenije značenje, događa se misao o hrvatskom narodu i njegovoj nevolji u traganju za ostvarenjem svih vrijednosti, te čežnja za povratkom na rodna hrvatska ognjišta koja postaju još vrjednija nego u vrijeme dok se na njima živjelo. Naime, u usporedbi vlastitih ognjišta s ognjištima naroda, kod kojega se živi radi zarade, rađa se neopisivo veća ljubav prema vlastitim korijenima i svojim ognjištima pa kakva god da jesu, siromašnija ali ugodnija ljepotom i nadahnjujuća mislima i poticajnija osjećajima, jer su njihova i jer su na njima otvorili oči i ugledali ovaj svijet u koji nas je Bog uveo. I to, uveo nas kroz majčinu utrobu i njezino srce skupa s ocem, te u vrijeme stasanja njegovim marnim rukama i snažnom mišlju. Tako su nastale i pjesme domu i Domovini i hrvatskom narodu koji živi u više domovina, a Hrvatska je zemlju prema kojoj su svi pogledi usmjereni i ljubavlju prema njoj određuju se sve druge ljubavi u odnosu na hrvatsko tlo i njegove žitelje.

Spomenimo još i to da se u predzadnjem, sedmom dijelu ove zbirke pjesmotvora koji je naslovljen ovim naslovom: Pred Tobom, Bože, nalaze dvije pjesme: Bože moj i Svetohranište. Nakon mnogih traganja i iskustava naš pjesnik Ivan Čulin nalazi smirenost u Bogu. Ima toga i u pojedinim prethodnim pjesmama, a evo ovdje je na poseban način istaknuto, što je poticaj i svakome pomnom čitatelju da na kraju odahne i uzdahne s lirskim subjektom s kojim se u ovoj pjesmi možemo poistovjetiti. “Kako je lijepo biti s tobom,/ Bože moj,/ kad ostavim sve,/ kada se tebi predam.// Kako je lijepo biti s tobom,/ Bože moj,/ u tihoj sabranosti i tišini/ mislim na tebe…“ (Bože moj). I druga je pjesma Svetohranište poticajna svima za istinsko promišljanje o našoj užurbanoj i grješnoj trci stazama ovoga svijeta: “U tišini tabernakula stanuješ, Bože,/ dane i noći provodiš u toj maloj kućici./ Mi prolazimo pokraj tebe kao da nisi tu,/ žuri nam se i nemamo vremena za tebe.“ (Svetohranište).

Ivan Čirko Čulin rođen je 19. ožujka 1947. od majke Jele r- Čurić  i oca Marka u selu Rašeljke, koje je u sastavu općine Tomislavgrad. Tada se ispred njegova rodnog sela i zavičaja prostiralo prostrano polje Buško blato. Tu je proveo svoje djetinjstvo utkavši neizbiriso u svoju svijest slike svoga rodnog kraja s poljem, rijekom Ričinom, okolnim planinama.

Osnovno školovanje odvijalo se u Kazagincu: 1954.-1958. i to u staroj školi. Nastavak je uslijedio u Aržanu: 1958.-1962., također u staroj školi koja je unatoč zubu vremena još uvijek nauzgor. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Pazinu: 1962.-1966., a teologiju je završio u Splitu: 1966.-1967. i 1968.-1971.), vojni rok u Banjoj Luci: 1967.-1968., germanistiku, kroatistiku, slavistiku i latinski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu: 1971.-1975. Pohađao je Pedagošku akademiju u Zagrebu, na kojoj je diplomirao njemački jezik: 1975.-1977., potom je uslijedio nastavak i završetak studija teologije na Ludwiga Maximiliana Universitätu u Münchenu: 1977.-1981.

Radio je na raznovrsnim gradilištima po Njemačkoj: 1981.-1984. i nakon toga otpočeo je djelovati kao pastoralni suradnik pri Hrvatskoj katoličkoj misiji u Villingenu – Schwenningenu u Schwarzwaldu: 1984.-1986. i socijalni djelatnik Caritasa u Nürnbergu: 1986.-2011. Od 2011. god. umirovljenik je i živi u svome rodnom selu i župi Rašeljke.

Tomislavcity