Dragi kolega, dragi prijatelju Marko,
premda sam znao da si prije 30-tak dana operiran, nisam ni pomislio na to da ćeš nas napustiti. Kao da si se malo požurio otisnuti prema drugoj obali, ili kao da nisi mogao odoljeti Božjem zovu; uglavnom, otišao si bez zastajkivanja, baš onako kako si i živio – dostojanstveno i s povjerenjem u Boga.
Pa ipak, ne mogu da se ne čudim vazda istoj stvarnosti: koliko li je tanka crta između zdravlja i njegova tjelesnog gašenja; kako li je kratka ta staza od dolaska do odlaska ljudskog bića. A, tek, kako li je brzo vrijeme koje nas na krilima nosi!
Dragi Marko, upoznasmo se davne poslijeratne 1947. godine kada su svi stanovnici iz tvojih Srđana privremeno preselili k nama u Mandino Selo. Ti si došao u moje susjedstvo k svojoj tetki. Zašto, zaboga, zapitat će se netko? E, tako je odlučila takozvana narodna vlast kako bi u praznom selu i ponad njega, na Podinama, svoje dželate s puščetinama u rukama vježbala i uvježbala za lov na glave nevinih ljudi, u koje je netko, a zna se i tko, upro prstom!
Bilo je to teško vrijeme. S jedne strane šibale su nas oštre zime i posvemašnja neimaština, a s druge pritiskao nas sirovi i surovi totalitarizam s teretom nametnute krivnje. Jednostavno, bili smo krivi što smo živi! K tomu, ostali smo bez očeva, koje nismo ni upamtili, a ti si s deset godina ostao i bez matere. Sva sreća, imao si razborita strica, koji te poticao: „Školaj se da ne ostaneš slip kod zrdavih očiju!“
I doista, razred po razred i dogurao si do Zagreba. Studirao si, kao i većina nas, uz tzv. studentski kredit. Iako si, ili baš zato, imao samo taj izvor prihoda, bio si racionalniji od mnogih, koji su još dobivali koji dinar sa strane. Stoga se znalo dogoditi da si takvima katkad posuđivao nešto novca, kad su zbog svoje nestašnosti ostali bez njega.
Bio si među rijetkima čija se staza kretanja unaprijed znala: studentski dom u Cvjetnom naselju – Filozofski fakultet – Studentski centar (ručak, večera) pa opet studentski dom, gdje si učio i spavao, katkad se družio, a nikad uprazno rasipao vrijeme.
Kad si diplomirao hrvatski i francuski i zaposlio se, bio si izuzetno odan svome zvanju i znanju. Tako si bez ikakva respekta, vazda odmjereno, pristojno, ali s jasnom porukom polemizirao s poznatim akademicima i vrsnim teolozima i kolegama iz svoje struke o jezičnim stramputicama, bistreći pojmovna značenja pojedinh riječi, što si objavio u svojoj knjizi: „Između norme i stila.“ Tvoji prijevodi s francuskoga bili su kreativni, pa bi se bez ikakve zadrške moglo reći da si bio suautor tih knjiga za hrvatsko tržište.
Dragi kolega, imao si i širinu i dubinu. Bio si odan supruzi, djeci, unucima, sestrama, prijateljima, i to ne na riječima, nego na djelotvoran način! Osobito požrtvovan prema obitelji. A bio si, na poseban način, odan Domovini. Na koncu ili na početku, svejedno, bio si cijeli život vjeran dragome Bogu.
Kad sam nedavno došao po svoj tekst koji si mi lektorirao, na izlasku iz dizala rekao sam ti: „Vidimo se krajem svibnja u Gradu da uz pivo porazgovaramo.“ Odgovorio si: „Može“. No vidio sam te 10. svibnja u KBC-u „Rebro“, 7 dana nakon operacije. Bio si raspoložen, rekao si mi da si slatko pojeo nekakav rižoto s kuhanim mesom. Razgovarali smo oko jedan sat. Kad si dovezen kući, a bilo je to hladnoga i kišnoga 12. svibnja, čuo sam da si u bolnici smršavio desetak kg, da ti je apetit slab i da tendiraš daljnjem mršavljenju.
Ubrzo nakon toga napisao si vlastoručno oporuku, sve slabije si jeo, kao da si osjećao da nisi više od ovoga svijeta. Doslovno si ukućanima rekao: „Mene Bog zove, idem ja na drugu obalu!“ A, rekao si ono što si osjećao: da više nisi kod kuće i da trebaš putovati k pravoj kući. Doista, za nas vjernike smrt i nije ono, što većina smatra da jest, nego je to samo prijelaz iz ovoga prividnog života u novi život, u novo rođenje u vječnosti.
Dragi prijatelju, sve što si imao, ostavio si ovdje. Sve što si bio, ponio si sa sobom: svoju osobu, svoju slobodu, ljubav svoju i bit svoju; od toga se i na nas nešto prenijelo, a s tvojim odlaskom i mi smo jedan svoj, zemaljski dio, izgubili. Tamo te čekaju tvoji roditelji, brat, stric, ostala rodbina i prijatelji, anđeli, Isus.
Bog te pozvao i ti si poželio na drugu obalu o kojoj je Mak Dizdar napisao pjesmu, svoje pravo remek djelo,: „Modra rijeka“, čija zadnja dva retka glase: „Ima jedna modra rijeka/Valja nama preko rijeke.“
A ja bih, dragi Mak (tvoj pseudonim od imena i prezimena), dodao: Onamo, na drugoj obali rijeke/voda se ne izljeva iz korita/livade su vazda zelene/voda navijek bistra/ptice site i bez kljucanja/ljudi nisu ni gladni ni žedni/Znam? Znam da ne znam/Nisam još bio na onoj strani/kao ni vi, ali slutim i ćutim/da su ljudi na drugoj obali/rijeke u svojoj biti: Uz ljubav/obasuti poljupcima mira.
Stoga te dragi profesore pozdravljam s doviđenja u vječnosti!
Ante Šarac
