Ivan Šarić, mladić iz Prisoja kraj Tomislavgrada, dva puta u svom životu sve je iznenadio. Prvi put kad je postao vojnik Švicarske garde, papinskih čuvara, a drugi put kad je iz nje izašao da bi postao svećenik, piše Jutarnji list.

Novine navode kako je kao mali sanjao o politiranju, ali da je zbog manjka koncentracije završio politehniku, pa počeo raditi u zanatu, da bi preko noći završio čuvajući papu u Vatikanu. Nakon tri i pol godine i dvojice papa, Benedikta XVI. i Franje i eto Ivana u svećenicima.

Nedavno se, 25. lipnja, zaredio za đakona, prvi je put na misi sudjelovao na liturgijskom bogoslužju za svoje dojučerašnje kolege. Naime, u švicarskom je Appenzellu služena je misa u povodu 100. obljetnice udruge bivših gardista. Sinu hercegovačkih emigranata u Švicarsku sviđa se, kaže “ta veza između neba i zemlje”.

Svojim je činom iznenadio mnoge. Nikada nije govorio da bi volio u svećenike, a vjeru je prakticirao posvećeno koliko i većina poteklih s hercegovačkog krša.

I prije desetak godina kad je odlučio da će biti vojnik u švicarskoj gardi, sve je doveo pred svršeni čin.

Župnika iz djetinjstva je tražio preporuku, a kad ju je dobio, zadovoljeni su svi formalni uvjeti da bude papinski vojnik. Katolik je i Švicarac, nije oženjen, završio je školu, visokog je morala i dobre fizičke kondicije. Uvjet je i barem četiri mjeseca odslužene vojske, koju Švicarci uglavnom služe rascjepkano po nekoliko tjedana godišnje, ali Ivan je 300 dana odslužio u komadu.

Papinska Švicarska garda osnovana je prije 500 godina kad je papa Julije II. švicarskoj konfederaciji uputio Bulu za regrutiranje mladih Švicaraca koji bi činili Papinu tjelesnu gardu. U Rim je 22. siječnja 1506. godine poslano prvih 150 mladića. Uglavnom služe u miru, ali mala je vojska 1527. godine doživjela tragediju. Dvanaest tisuća vojnika Karla Burbonskog upalo je 6. svibnja 1527. u Rim, pljačkalo i razaralo grad. Grad je do smrti branilo samo 147 gardista. Takvo je herojstvo postalo simbol vjernosti i hrabrosti Švicaraca u Papinoj službi.

Ivan je o gardi prvi put čuo od oca.

”Ispričao mi je o njoj kad sam počeo služiti vojsku. Dotad sam samo znao da ta garda čuva Papu i nosi neku svečanu, čudnu odjeću. Nije me to zanimalo, čak me odora odbijala. Tada je u vojsci uzeo i pročitao brošuru o papinskoj švicarskoj gardi i što sam je više čitao, to mi se više svidjela ideja o brizi za sigurnost Svetog Oca. Malo me mučilo hoće li smetati hrvatsko prezime, nije smetalo i javio sam se. Dobio sam poziv za razgovor kod zapovjednika, kapetana Daniela Arninga, i mjesec dana poslije sam primljen”, rekao je Jutarnjem listu Ivan.

Da će do kraja života brinuti o sigurnosti pape, prisegnuo je 6. svibnja, na datum obljetnice rimske tragedije. Volio je život gardista i iz papinske je garde otišao s činom vizekoporala. S tim je činom imao nekoliko podređenih gardista i najčešće služio u palači, kontrolirao ulaz u Apostolsku palaču. Kao gardist je imao plaću od 1300 eura mjesečno, ali s prekovremenim je satima uglavnom zarađivao oko 1500, 1600 eura.

”Uniforma je sašivena od 154 dijela. Nakon pet godina u službi uniforma se smije odnijeti kući za uspomenu. Ja sam služio 3,5 godina pa sam je morao ostaviti u Rimu gdje su je poništili”, rekao je.

Prije nego što je otišao, Papa ga je primio u privatnu audijenciju kako bi mu zahvalio.

”Bio je to 30. lipnja 2015. godine, na redu za audijenciju bio sam posljednji prije ručka. Papa Franjo je sasvim jednostavan i ljubazan čovjek. Iako nisam imao ideju o čemu bih pričao s njim, a o tremi da i ne govorim, ispalo je opušteno. Pitao me za planove sad kad odlazim iz Garde i rekao sam mu da idem u svećenike, što ga je razveselilo”, rekao je.

Kad je odlučio od politehničara i gardista postati svećenik, Ivan je morao završiti teologiju. ”Četiri sam godine studirao teologiju, vratio se u Švicarsku i tu sam sad đakon u malom švicarskom mjestu ST. Gallen West-Gaiserwald”, rekao je Ivan za Jutarnji.list.