Tradicionalno su se krjesovi palili u vrijeme zvonjenja Zdravo Marije. Osoba koja
pali svitnjak prvo se prekrsti, pospe svitnjak blagoslovljenom soli i izmoli Vjerovanje
ili Očenaš. Oko svitnjaka skupljaju se i stari i mladi. U prijašnjim vremenima igrali su
kolo i zabavljali se, izuzev članova obitelji koja je u žalosti za umrlim članom. Djeca
su preskakala vatru, a stariji, kao što i danas rade, grijali su leđa jer se vjerovalo da će
im toplina vatre zaštititi leđa od boli kada budu kopali. (Marko Dragić)

Lijepo je vidjeti da se u našem duvanjskom kraju još uvijek drži do običaja paljenja svitnjaka uoči Ivanjdana. Neki su se svitnjaci već užgali, drugi gore, a neki će uskoro „planuti“. Tako je i ovoga utorka, 23. lipnja uoči blagdana Rođenja sv. Ivana Krsitelja, blagdana koji su u puku katkad naziva i “ljetnim Božićem”.

U galeriji donosimo nekoliko aktualnih fotografija snimljenih večeras u duvanjskome kraju, a u tekstu naše suradnice Nade Beljan podsjećamo na nekadašnja vremena i ovu “vatrenu veselicu”.

Uvečer, 23. lipnja, uoči proslave svetoga Ivana, tradicionalno se pale svitnjaci, gorika, viškuća.

Dugo vrimena već nisam nazočila toj vatrenoj veselici, pa ne znam šta sve danas čeljad stavlja na rpu za svitnjak.
Nekoć, naime, to nije bilo ni malo jednostavno.
Šta god zgodnoga zamiriš, ne daju ti, jer sve triba.
Uzmeš neki prastari mutap, što mu se više ne zna za boju, a mater panično viče:
“Ostav to!”
Jamiš kakvu kartonsku kutijetinu, komad gumetine ili kakvu god kartušinu i opet isto: “Ostav to, triba mi!”
A, Iruda ti živa, pa ima li išta što ne triba? Čime ćemo palit svitnjak i purginjat vatru, ako sve triba?
Pa, triba i svitnjak, majke ti!

Ne znam kako, na kraju bi se, ipak nekako skupila dobra rpa, tako da bi naš svitnjak, uvik, uvik, uvik bio najbolji od sviju.
Barem smo tako virovali mi, razdragana drčina, sa šćapovima za purginjanje, u rukama, s kojima smo stalno raspirivali žeru uz glasne povike:
“Naš najboljiiiii!”
Isto to su vikala i ostala dica skakućući oko svojih svitnjaka.
I svakome se, s pravom, njegov činio najbolji.
I bio je takav.

Toliko vatre u djetinjem srcu ne more nadjačati nikakva tuđa rpa, pa sve da je do neba, ko kula babilonska.
Kada ne bi bilo dovoljno drva, slame, kartušine i gume, ta bi ih vatra u našim očima i srcima, svestrano nadomjestila.

Danas se pale krijesovi i po gradskim parkovima, no nije to, to.
Veličinu svečanosti paljenja svitnjaka, u svoj punini, može doživiti samo netko tko u njemu vidi čarobnu ljepotu onoga što slijedi sutra: Ivanjdan; dernek svih derneka!

Nada Beljan/Biralo me/Tomislavcity