USUSRET BOŽIĆU
Nutarnje obraćenje je obraćenje srca u dubini ljudskoga bića. To je duhovna i moralna obnova ljudske duše i cijele osobe, da prihvati dar Božji. Pročišćava se unutarnje svetište u koje može samo Bog prodrijeti. Ta obnova se i događa s darom Božje milosti. Dobro se to primijeti kod obraćenja na kršćanstvo jednoga od najvećih židovskih učenjaka sv. Pavla ili kod raznih pogana.
Tu nutarnju promjenu zahtijeva Isus u prvom svom nastupu u Kafarnaumu: „Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!” piše sv. Marko. Nije lako doći do potpunoga obraćenja, kaže Isus, a sv. Matej zapisa: „Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze!”. Ali, stvaraju veselje u nebu i „među Božjim anđelima zbog jednoga jedinog grješnika koji se obrati” dodaje sv. Luka. Obraćen čovjek se susreće s Božjim Pomazanikom na zemlji i u vječnosti. To zahtijeva veliku pripremu duše i tijela. Traži ono što čini izgubljeni sin: „Ustat ću, poći ću ocu svome pa mu reći: Oče, sagriješih Bogu i tebi. (…) Primi me!” piše sv. Luka. Milosrdni Bog oprašta grijehe u svetoj ispovijedi. U pričesti nas Kristov duh prožima. U obiteljskoj molitvi vjera se učvršćuje i jača. Tako se priprema put za Božić, za dolazak i rođenje Spasitelja.
Tim putem nas vodi božanska nada. Ta nas nada vodi prema Božiću i obećanoj zemlji. Zato treba očistiti sve što smeta da se ta nada ostvari. Na to nas upozorava čovjek iz pustinje, kako donosi evanđelist Luka: „Progovori Bog u pustinji Ivanu, sinu Zaharijinu” Ivan je bio bez velikoga imena, ali je božanskoga poslanja.
Dođe riječ Božja Ivanu. Bijaše to čovjek nepoznat i u pustinji. Tom nepoznatom čovjeku dolazi Božja riječ. Kad Bog dolazi i čovjek ga prima otvorene duše, to je došašće. Sin Zaharijin je zadnji prorok Staroga zavjeta. Prstom pokazuje na Isusa, a evanđelist Ivan zapisa: „Evo Jaganjca Božjega koji uzima grijeh svijeta!”. Jaganjac Božji je žrtva za sve ljude. Preteča upire prstom prema učitelju, Kristu Gospodinu. Čak i svoje učenike šalje da slijede Isusa – Mesiju, nastavlja sv. Ivan: „Jedan od dvojice koji su, čuvši Ivanove riječi, pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra”.
Prorok Ivan je svjestan da je njegovo vrijeme prošlo. Njegova je uloga ispunjena. Pripremao je narod na obraćenje i dolazak Krista Gospodina. Krist treba rasti u sili Duha Svetoga. A čovjek se otvara životu u toj sili Duha Svetoga. Tako se postaje velik i pred Bogom i pred ljudima.
Često je čovjek u opasnosti ostati malen, ali sebi dodavati velika imena. Ne čuje poruku Ivana Krstitelja. Živi u suvremenim pustinjama. U velikim gradovima ostaje čovjek sve više sam i osamljen. Sve više gladan i žedan društva i da ga drugi primijete i uvaže. Zato imamo toliko gladnih i bolesnih. Ogroman broj izbjeglih i raseljenih. Tu se radi o preko 80 milijuna, koji su morali napustiti svoju kuću i svoj zavičaj. A sve zato što ‘gospodari’ hoće velika imena, a u sebi su mali ljudi. Velika imena, a mali ljudi, to često susrećemo na zemlji, kod političara, biznismena ili intelektualaca. Hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić piše pjesmu „Opomena“. U toj pjesmi upozorava: Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda. Nestat ćeš i svemir će te progutati. Bog ti je darovao priliku. Darovao ti je vrijeme u kojemu možeš učiniti puno dobroga. Ali teško se mijenja srce današnjega čovjeka. Teško je promijeniti i stavove članova obitelji. Čovjek bi sve promijenio, ali sebe najteže. A promjena i obraćenje u srcu je tako potrebna.
Novi čovjek puni dušu smislom vlastitoga života. Naporan je to posao kako ispuniti praznu dušu dobrim djelima? Tu dolinu prazne duše nije lako ispuniti. Treba ukloniti malodušje i nepouzdanje: „da se iz dana u dan obnavljate duhom u kojem mislite i da se obučete u novoga čovjeka, stvorena na sliku Božju u istinskoj pravednosti i svetosti” piše sv. Pavao Efežanima.
Gora i brežuljci su prepreke, a to su ljudski grijesi. Prepreke treba odstraniti. Grijeha se treba riješiti. Danas se često čuje: „Kakav grijeh – ta nisam ubio, ni ukrao. Što ću ispovjediti?” Izgubio se osjećaja za grijeh. Ne uviđa čovjek svoje propuste i krive odluke. Opravdava sebe u svim trenutcima. Kad opominješ da ne psuje, on se pravda: pa to je navika. Zašto ne živiš čisto ili bračnu vjernost, odgovara ti: Ah, to je ljudska slabost, to su nagoni. Tako žive svi itd. Nigdje naći odgovornosti. Svi se pretvaraju kao da su bezgrješni, iako svi znaju da imaju grijeha, za koje ne žele da itko sazna.
U romanu i filmu Arthura Conana Sherlock Holmes napiše dvanaestorici prijatelja: „Sve je otkriveno. Bježite!” Svi su pobjegli iste noći. Osjećali su u sebi da su krivi jer su slijedili krive puteve.
Krivi putevi udaljuju od Boga. Ljudski život zna često biti „cik-cak”. A Božja riječ vodi pravo. Božja ljubav traži cijelo srce. To nije lako. Ono što je vrijedno, zahtijeva truda i znoja. Ako želiš jedan hrast, moraš čekati 20 godina. Ako hoćeš šuplju tikvu, može i za dva mjeseca. Treba imati strpljenja sa sobom i na sebi ustrajno raditi, da bi postigao dobru promjenu. Promijeniti sebe traži put do srca, put do Boga, put do Krista Spasitelja, da se rodi u tebi i da dođe Božić. Bio bi promašaj otići prazne duše. Promašaj je ne čuti, ne moliti, Božju dobrotu ne osjetiti. Napravi zaokret u svojoj duši i s obraćenjem ususret Božiću.
Fra Ante Pranjić P.
