U duvanjskome kraju ovih dana boravi paleontologinja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dr.sc. Jadranka Mauch Lenardić. Upitali smo ju znači li njezina prisutnost ujedno i početak sustavnih istraživanja nalazišta praslona i drugih skeletnih ostataka u Cebari.

– Ovoga srpnja u Tomislavgrad sam došla sama. Dakle, bez svojih  kolega i tima i kao jedina osoba na terenu i u Muzeju. Bojim se da neću baš puno toga stići napraviti u nekoliko tjedna koliko ću ovdje biti. Ipak, nadam se da će se u budućnosti naći načina da se pokrenu i ta sustavna istraživanja.

Vi ste vodeća stručnjakinja za praslonove, mamute i druge slične životinje, jednom riječju za rilaše. Recite nam po čemu se nalazište u Cebari ponajprije razlikuje od drugih nalazišta koja imamo na hrvatskome području ili drugdje u svijetu?

– Istina je da sam u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini zapravo jedini paleontolog koji se već desetljećima bavi istraživanjima te skupine životinje. Moje kolege bave se istraživanjem  nekih drugih životinja. Ja sam zauzeta istraživanjima surlaša/rilaša koje nazivamo proboscidi. Od 2011. godine, kada je gospodin Vinko Ljubas zvani Jablan slučajno otkrio prve nalaze, uključena sam u ta istraživanja i u cijelu priču u svezi duvanjskoga praslona. Cebara je vrlo interesantno nalazište. Nije to jedino nalazište u Europi ili svijetu, ima ih više. No, Cebara ima jednu svoju posebnost jer nalazišta te starosti, a radi se o geološkom razdoblju pliocena (5,3 do 2,6 milijuna godina) s takvim  bogatstvom i raznolikosti faune nema, mogu reći na stotine km od Cebare.

Koja vrsta praslona je prije 3,5 milijuna godina obitavala na Duvanjskom polju?

– Koliko je poznato za sada, obitavale su dvije vrste. Jedan je praslon kojeg mi nazivamo Anancus arvernensis i ostatci toga praslona su i prikazani na stalnoj izložbi u Franjevačkom muzeja u Tomislavgradu. I originalni nalazi se tu mogu vidjeti. Istovremenik toga slona bio je jedan mastodon znanstvenog imena Mammut borsoni. To je isto, možemo reći, jedan praslon, ali je ne samo druga vrsta, nego je čak i drugi rod. Oni su se dosta razlikovali, ali su dijelili staništa. Ne mogu baš reći da su točno u isto vrijeme bili na istom mjestu, ali svakako su bili istovremenici i boravili su na području današnjega Duvanjskog polja.

Za vas paleontologe je nalazište u Cebari bilo senzacionalno otkriće. Možda ne bi bilo loše ovom prigodom podsjetiti otkud slonovi na Duvanjskome polju?

– Nije to neobično, ako znate kako se evolucijski ta skupina životinja razvijala. Oni su potekli iz Afrike prije 60-ak milijuna godina i od tamo su se proširili po svim kontinentima, osim Australije. Znači proboscidi ili rilaši su živjeli svugdje po svijetu. Ta je skupina brojila mnogo porodica, rodova i vrsta. Prema tome, ta je skupina evolucijski bila jako raznolika, ali je u pliocenu bila dosta reducirana.

Kao što je poznato riječ je o vrlo vrijednome fosilnom nalazištu. Gdje se ono svrstava uvjetno rečeno na hrvatskoj ili svjetskoj „paleonotološkoj ljestvici“.

– Ne mogu baš  reći da to ima neko posebno mjesto. Možda sam ja subjektivna, jer je paleontologu svaki nalaz i svaki fosil važan i vrijedan. Ali, ono što je posebnost Cebare kao nalazišta je raznolikost faune što nam govori i potkrepljuje ono što smo znali i prije, a to je da je kroz pliocen, tijekom tog geološka razdoblja, klima bila jako povoljna čak i toplija nego danas te vlažna i bogata vegetacijom što je pogodovalo biljojedima, što rilaši i jesu. A gdje su biljojedi ima i mesojeda. To je bilo jedno bogatstvo flore i faune.

dr.sc. Jadranka Mauch Lenardić
dr.sc. Jadranka Mauch Lenardić

Surađujete s Federalnim zavodom za geologiju i Prirodoslovnim muzejom u Beču, ali i s Franjevačkim muzejom u Tomislavgradu u kojem se nalaze i ostatci duvanjskoga praslona. Što možete reći o toj suradnji i jeste li njome zadovoljni?

– Iskreno, i jesam i nisam. Prvi nalazi nađeni su  2011. godine. Za mjesec dana bit će točno deset godina i u tih deset godina dogodilo se i puno i malo. Nađeno je mnoštvo fosilnih nalaza, a njihovu vrijednost i jedinstvenost prvi su spoznali duvanjski fratri i njihov gvardijan fra Sretan Ćurčić. Njihovim vizionarstvom i svesrdnom pomoći danas je kompletna zbirka i stalna izložba o duvanjskom praslonu, otvorena 2019. godine, svima dostupna. Ja bih, naravno, radije da se dogodilo i više. Ono što je definitivno izostalo je jedna suradnja koja bi omogućila sustavno istraživanje. Nalazište je izrazito zahtjevno. Opasno je tamo ići i raditi dok se to sve ne sanira, a sanirati takvo mjesto je izrazito skupo i dugotrajno. Sustavna istraživanja u paleontologiji znače višegodišnja istraživanja i to cijelih timova ljudi. To su multidisciplinarna istraživanja koja traju i što je situacija na terenu kompliciranija, što ima više „geologije i paleontologije“, to istraživanja duže traju. Bojim se da se to u dogledno vrijeme neće ostvariti, jer ne samo da nedostaje financijskih sredstava nego nemate niti ljudi koji bi bili zainteresirani za takav jedan projekt.

S lijeva na desno: Ljerka Marjanac, Denis Radoš, Jadranka Mauch Lenardić, i Hazim Hrvatović (foto: Vinko Ljubas-Jablan)
S lijeva na desno: Ljerka Marjanac, Denis Radoš, Jadranka Mauch Lenardić, i Hazim Hrvatović (foto: Vinko Ljubas-Jablan)

Koliko mi je poznato BiH trenutno nema paleontologa, a Vaš rad na istraživanju nalazišta u Tomislavgradu je dobrovoljan. Koliko bi Vam značilo da u ovom poslu imate pomoć kolega znanstvenika u BiH?

– Gospođu Boženu Čvorović osobno poznajem, ona je također paleontologinja. Nisam sigurna je li već u mirovini. Međutim, ona se nikada detaljnije nije bavila ovom skupinom životinja. Znači u BiH nema osobe koja se bavi proboscidima. Geologa ima u cijeloj BiH i to dobrih stručnjaka u Federalnom zavodu za geologiju i drugim institucijama, ali je konkretan problem što nema stručnjaka koji se baš bave tim pliocenskim kralježnjacima.

Osobno ste bili u prilici iskapati fosilne ostatke praslona u Cebari. Kakav je to bio osjećaj?

– Kad sam prvi put (2012.) došla u kamenolom u Cebari i kada sam vidjela taj profil i „iščeprkala“ te prve fosile, meni je to bilo fascinantno. Nikad u životu nisam bila na takvome nalazištu s takvim bogatstvom fosilnih nalaza.

Na koji način se ovakva nalazišta zaštićuju, kakva je praksa u svijetu?

– Vani je to drukčije regulirano. Uz to, postoji veći broj ljudi koji rade na takvoj problematici zaštite geoloških i paleontoloških lokaliteta. U nekim zemljama je to stvarno podignuto na relativno visok nivo pa time i bolje funkcioniraju. Teško je bilo što štititi ako idete samo na zakonsku zaštitu. Ono što je možda i bitnije od toga je fizička zaštita samoga lokalitet kako ljudi ne bi nekontrolirano pristupali i činili štetu na samome nalazištu. To bi možda bilo najlogičnije za početak, a administrativni bi dio onda došao kasnije.

Kao lokalna zajednica trebamo li ovo otkriće više popularizirati, prezentirati široj javnosti, npr. u vidu organiziranja izložbi u drugim mjestima?

– Postoje mnogobrojni načini kako se javnost može upoznati s nečim tako specifičnim. Ljudi uglavnom i ne znaju što je to paleontologija i što ona znači za jedno društvo. Vrlo malo informacija o tome se djeci daje kroz školske programe. Morate djecu učiti od vrtića da bi u odrasloj dobi znali da je to naša prirodna baština i da je treba čuvati i istraživati. A postoje različiti načini kako da se djeca i odrasli upute i nauče da bi nešto prihvatili kao opće dobro.

Mladi se odveć ne odlučuju za discipline kao što su geologija i paleontologija. Nadam se da ćemo ih u budućnosti poticati i motivirati kako naše društvo ne bi oskudijevalo i ovim potrebnim kadrom.

Kadrova nedostaje, takva je situacija u Hrvatskoj, a pretpostavljam i u BiH. Naravno da se mladi ne odlučuju na takva vrlo, vrlo specifična zanimanja. Možda je nekima i preteško studirati tolike godine, a radnih mjesta nema (jer nema toliko fakulteta, instituta, muzeja…) da bi se uposlio jedan veći broj mladih. Morate voditi brigu o egzistenciji i ne možete se samo elegantno baviti znanošću i raditi iz hobija. Također, Ako se bavite ovom strukom ne može ništa brzo, odmah i sada. To je jedan vrlo dugotrajan i minuciozan  rad – nema ništa preko noći, treba puno truda, vremena i na kraju ljubavi, jer je to bez interesa i ljubavi teško raditi.

Gospođo Mauch Lenardić, dugo i vrijedno bavite se znanstvenim radom. Što Vas je privuklo paleontologiji i što vas je najviše usrećilo u dosadašnjem radu.

– Sada sam pred mirovinom. Mogu iskreno i otvoreno reći da jako volim svoj posao. I dan-danas bez problema i s veseljem idem na svoje radno mjesto ili ovako na terene. Zapravo, moj interes za paleontologiju krenuo je na prvoj godini studija, a krenula sam studirati geologiju budući da su me više interesirali potresi i vulkani. Međutim, prva predavanja moje divne profesorice i akademkinje Vande Kochansky-Devidé bila su toliko predivna i pamtljiva i ona je baš bila prva koja mi je  pobudila tu ljubav prema fosilima, a kad se jednom zaljubite u fosile to vas onda drži cijeli život.

Bitni su i amateri. Za kraj ovoga razgovora možemo podsjetiti da bismo ostali bez svjetski vrijednoga otkrića u Tomislavgradu da prije deset godina nije bilo znatiželje, ali i nesebičnosti amatera gospodina Vinka Ljubasa – Jablana.

– Točno tako. Gospodin Vinko Ljubas-Jablan je osoba koja s toliko žara i volje učestalo ide u prirodu. Ima zlatne ruke i odličan vid jer stvarno vidi i pronalazi stvari koje bi netko drugi previdio, u što sam se osobno osvjedočila. Bila sam u takvoj prilici. Moram reći da jedna takva osoba u lokalnoj zajednici znači jako puno. Očekujemo još puno novih nalaza i da Vinkov interes i interes drugih ljudi neće splasnuti.

Zora Stanić/Tomislavcity

Foto: Tomislavcity/Vinko Ljubas-Jablan