I najobičnija životna zanimanja podliježu profesionalnoj deformaciji, iako se najviše pripisuje prosvjetarima.
Tako su Manje i Jure prateći Festu svetog Vlaha na televiziji više zagledali kamene zidine prisjećajući se odlazaka na rad Dubrovnik.
– Eno, onaj zid od jugovine smo obnavljali s Posušanima. Niko ne zna s kamenom ko oni – prisjeti se Jure.
– Oni su mistom klesari. Ja bi i sad pripozno kamen ispod Jerkina čekića, rađa mu progovarala – svjedočio je Manje razglabajući:
– Šta je tu muke viđeno, pajdo moj. Svaki kamen prišo priko ruku običnog čovika trudbenika, a niko to ne spominje. Priča se samo o plemićima, spominju se njiova imena, tobož slavna.
Dok su oni zaneseni u razgovor pratili tv – prijenos zavaljeni u fotelje, Mara i Anđa su tražile pogodno mjesto ispred crkve. Pri tom su uživale u šarenilu narodnih nošnji i bogatstvu narodne umjetnosti.
Zamijetivši kako većina puka stoji, Anđa se sjeti svoje župe i brojnih plastičnih stolica pa poluglasno prigovori:
– U nas se bolje drži do misara.
Anđa je spontanim izjavama zabavljala skupinu župljana, ali jednom nesmotrenom gestom ih je doslovno bacila u trans od smijeha. Kako su se držali jedni uz druge stigavši do Orlandova stupa, Anđa klecanjem, naklonom i križanjem pozdravi kameni kip. Brzo joj postade jasno kako je pogriješila jer su se svi oko nje smijali.
– Vidim i ja da je neobičan i neočan? – jedva prozbori kroz smijeh i ne sluteći kako je neke promatrače podsjetila na Držićeve komedije.
– E, kad sam ga lipo počastila, sad ću kod njeg sist – u trenu baci bundu na kamenu stubu pa sjede uz gospođu u narodnoj nošnji, odmah su nekako kliknule.
– Ovo je ručni rad – ne odoli komentirati. Prepoznala je konavosku narodnu nošnju, ali zamijetila još nešto:
– E, ova na maloj nije vezena rukom – dokaza svoje izoštreno osjetilo za vez zagledajući nošnju na djevojčici ispred sebe.
– Dobro ste rekli, gospođa! – pohvali je nepoznata žena i spontano zađoše u srdačan razgovor.
Anđi bi drago što nađe „pajdašicu“. Domalo je s njom pričala o običajima, o konavoskom mrkom vezu što ga zna raditi njezina izvanjska jetrva Tereza, koju zovu Tere, rodom iz Konavala. Kao i svake godine, raspita se za jetrvin rod, ali ne dobi pozitivan odgovor.
– I ja sam u Konavle došla iz Slanog, a u nas je svaka druga Tere, kao u vas Mare. Držimo do običaja i do domaćih imena. Ima u nas na župi jedna časna iz vašeg kraja?
Anđa je uživala u razgovoru i upravo htjela raspitati kumu Maro o časnoj, kad uhvati njezin pogled, govorio je više od riječi. Upravo su zvona oglasila početak bogoslužja.
– Ti reci da nisi sa mnom! – opet se našali pa obeća:
– Skrušit ću se, kuma!
Trudila se šutjeti, ali nije uspjela kad u procesiji ugleda poznato lice.
– Eno i našeg fratra u procesiji! – ote joj se spontano – mogli su mu dat da otpiva litanije, imalo bi se šta čut?
Ovaj komentar naiđe na odobravanje poznatih, ali svi se uozbiljiše sudjelujući u molitvi.
Tek za vrijeme biskupove propovijedi Anđine misli počeše lutati, a oči se sklapati pod ugodnim zrakama dubrovačkog sunca. U jednom trenu zadrijema pa za to optuži odgovornog:
– Bože moj je li se išta okusio? Pospat ćemo – ote joj se uz tihi uzdah.
– Baš lipo govori, slušaj! – opomenu je Mara blago.
– Lipo govori, samo se ne da slušati – Anđa je imala potrebu izreći svoj sud i potkrijepiti ga:
– Lipi naš Đoka, moraš ga slušati, oš – neš?
Boreći se s umorom i toplinom koja ju je uspavala, potraži u torbi bočicu vode kako bi se razbistrila. Sjeti se Manje i pomisli kako sad sigurno govori:
– Bolje ćemo mi vidit isprid televizora, nego one u ovlikoj svitini. Ali, eto im, oće one da im noge vide put, a nisu za putovanja.
Upravo je tako i bilo. Dok su kumovi gledali misu razgovarajući o kamenu i zidanju, kume su se borile s umorom odmarajući oči na vezenim uzorcima narodnih nošnji. Svima je bilo drago što su sudionici ovog slavlja u kojem se ljube nebo i zemlja, odmara duh i moli zagovor svetog Vlaha koji drži grad u svojim rukama.
Iva Bagarić/Tomislavcity
