Svibanj je zamirisao i orosio bleiburške poljane milujući zaspale kosti pokošene. Oživjela su sjećanja, emocije i tiha molitva zagrlila stratišta. Molitva za duše pokošenih, i za kosce njihove. Bože moj, kome to smeta?
Nama je usud moliti i opraštati, ali ne zaboravljati. Moliti onako kako su molili naši djedovi, naši očevi, naši pobijeni svećenici.
Sjećanje na njih uvijek me vrati u djetinjstvo i pobudi uspomene na baku Bovku. Među pobijenim hercegovačkim fratrima bio je i svećenik iz njezine obitelji, njihov Ivan, redovnički fra Rafo Prusina. Sjetim ga se s ljubavlju i poštovanjem, kao da mu vraćam dug za sve one trenutke kad ga nismo smjeli spominjati.
Moja baka Ruža, koju smo zvali Bovka, rodila se u hercegovačkim Hamzićima, u obitelji Prusina. Udala se za moga dida Matu u susjedno Buhovo. Tražeći bolji život došli su živjeti u duvanjski kraj, u selo Buhovo čije ime ponesoše sa sobom.
Rijetko sam viđala baku Bovku, ali se dobro sjećam njezinog pogrbljenog lika. Životno breme zarana je na njoj ostavilo svoj trag. Kao da je vidim kako, onako pogrbljena, s jednom rukom na leđima, dolazi k nama u goste, za misu na našem groblju. Zvali smo je „baka – pratar“ jer je nosila bijeli pasić niz crnu pregaču. Bila je trećarica. Govorila je drugačije od duvanjskih žena, pitomije i mekanije. I često je plakala spominjući rat, fratre, …
Sjećam se bakinih tužnih uzdisaja upućenih nekome, meni nepoznatom. Zapamtila sam njezine riječi: „ Ubiše i’ na pravdi Božjoj i baciše u Neretvu, a šta su im svećenici bili krivi, Bože moj?“ Na moje upite, majka je imala spreman odgovor kako baka plače za njihovim daidžom- svećenikom koji je umro mlad. Osjećala sam da je nešto prešutjela, ali kao dijete nisam voljela tužne priče.
Tek kasnije, kao gimnazijalka, doznala sam kako je među pobijenim hercegovačkim fratrima bio fra Rafo Prusina, za kojim je baka Bovka tako često plakala. Polako sam sklapala mozaik od onih „na pravdi Boga“, „Neretva“, „ne zna mu se za kosti“, „grdna rano“.
Slušajući povijest u četvrtom razredu gimnazije, novu jugoslavensku, i zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu kao ratnom zločincu, posumnjala sam u istinitost tih podataka, ali niti sam znala, niti sam smjela iznijeti svoje mišljenje. Šutjela sam, šutjelo se u školi. Na vjeronauku nam se istina pomalo natuknula, iako oprezno i polako jer su fratri bili pod velikom prismotrom vlasti. Bilo je opasno pričati protiv komunističkog režima.
Poznati uznik i cijenjeni franjevac, dragi fra Ferdo Vlašić, hrabro nam je spomenuo istinu koja je drugačija, prava i jedina, ali zabranjena od tadašnjeg bezbožnog jednoumlja.
Čuli smo ponešto o demokraciji, ali i o totalitarnim sustavima kao pogubnim za napredne ideje i pravu istinu. Spominjali su to i neki čestiti profesori i napredni intelektualci i zbog toga bivali progonjeni i zatvarani. Lebdjela je istina u našim mislima i čuvala probuđenu ljubav za pobijene djedove.
Tada sam saznala zašto baka Bovka plače prebirući krunicu. Zašto joj glas drhti kad se spomenu naši pokojni, zašto se kriju drage slike.
Naslućivala se dugo čekana sloboda govora, misli. I došla je upravo kad je baka Bovka „otišla“, potkraj osamdesetih.
Zaživjela je sloboda, a mi smo još zarobljeni nerasvijetljenom prošlošću. Istina se teško probija kroz njezine dugačke i mračne tunele što ih čuvaju sinovi njihovih graditelja odgojeni u takvom duhu. Često i posustajemo u potrazi za istinom, a ona zove i opominje, i obećava bolje dane.
Iva Bagarić/Tomislavcity
