Zreliji Duvnjaci se dobro sjećaju prijašnjih zima u zavičaju. Bile su oštre, s obilnim padalinama. A za najvećeg nevremena, kad se ne bi moglo slobodno hodati dalje od sela, rekli bi “zarupilo“.
– Znalo bi ga napadat po metar, – prisjeća se Jure, – a kad bi zapuvalo pa ga počelo nosat, bilo bi smetova veći od kuća. Mećava je poznata našem svitu k’o i Ličanim. Ali bilo baš lipo, dice puno selo pa kad se izađu klizurat s ligurom ili u žaku ugnjeti slame pa napravi klizu. Kakvo ti pravo skijališće?
– Nisu se dica dala utrat u kuću, – nastavi Mara, – a skvasi se do kože, pa sakrivaj mokru guzicu. Naš bi Ivan samo s vrata zagalamio: “Namaži mi veliki komad“, pa rukavom obriši nos i udaraj čizmom o zid dok mu ja ne bi iznila kruv namazan masti i posut šećerom. Lipo bi mi se nasmijo i reko: “Nema ništa lipše na svitu od tvog kruva, majko!“ To mu je bilo k’o zahvala. Nisu tada dica zanovetala.
Mari se lice ozari od sreće pri probuđenim uspomenama pa stade ispred obiteljskih slika na vitrini i s ljubavlju ih gledaše, a kad joj se i Jure pridruži, zajedno oživiše sjećanja:
– Ivanove bi saone bile najbrže. Did bi mu i’ napravio i ušmirglo pa namazo slaninom, a onda gledo kako na njima leti i smijo se naglas govoreć: “Viru ti zadajem, mali ima force, ne da nikom prida se“.
– Volio je naš did dicu, – prisjeti se Mara, – nisu mu mogli iskvarit. Pokoj mu dobroj duši. Uvik bi im pivo one svoje pismice. A kad bi sritna Nada ušla u kuću s klizuranja pa okrenula plakat jer bi joj „zašlo za nokte“ od ladnoće. Did bi joj okreno pivat onu rugalicu “Revi revi magare – sutra ćemo na bare. I na Bajnu Luku di se govna vuku.“ Ona bi onda okrenula plakat punim glasom, a did spra njom dražeći je nastavio “Zakla baba junicu – dade Nadi guzicu“. Zinula bi Nada više od ljutnje, nego od ruku, da did pristane. U tom bi joj iz džepa izvadio orašak ili suvu smokvu pa je pomilovo po glavi, a ona bi se ušutila i incajuć to ila, dok bi on govorio: “Lipa plačka didova“.
Mara se zanijela u pričanju gledajući pušaniju vani pa joj se i Jure pridruži ispred velikog prozora i sjede uz radijator govoreći u ritmu epskog deseterca: “Vakat kule po Kotarim gradi, vakat gradi, vakat razgrađuje. “Meni nije bilo mrsko kad bi nas zapušilo. Volio sam pravit prtine do pojate, pa do klanice, a onda uvečer igraj prstena, pivaj uz gusle, kontaj pisme iz „Kačića“. E, nikad više ‘nake lipote.
Jure se sjetnim pogledom osvrćao po lijepo uređenoj kući, pa promatrajući opustjeli seoski put i mirno susjedstvo zameteno cičom zimom, tiho nastavio: -Opustilo selo, nemeš vidit žive duše. Džaba velike kuće i moderni namišćaj kad je sve prazno. Opet će bit velike šćete ako smrzne voda, jazuk.
– Jašta, – i Mara je bila tugaljiva, – šta će sva zgoda kad je nema ko uživat?
Jedno vrijeme su u tišini gledali snježnu vijavicu i sjećali se davnih vremena kad je brežuljak vrvio od dječje graje, a seljani gonili krave na vodu i dozivali se veselo, pa grudvanjem zabavljali prkoseći hladnoći. Bilo je i zamki u snijegu što bi ih vragolasti dječaci priredili prolaznicima. Pa kad bi kogod upao u zamaskiranu rupu, čuo se glasni smijeh iza zidova i vesela vriska, pa bijeg pred nasamarenim.
– Šta računaš, Mare, da se sad ustane pokojna baba. – Jure ih vrati u stvarnost veselom dosjetkom. – Pa vidi kako se grijemo na dugme.
– Kud će se vraćat po vakom vrimenu? – odleti Mari nekontrolirano. – Ne bi znala di će sist kad nema šporeta. A uvik je grajala: “Nevista, naloži! Dico, zatvorite, pomete me!“
– Sad svagdi ugrijano, samo oko srca zaladilo. – Jure pogleda Maru, a onda im pogledi zastadoše na slikama djece i unučadi koji su tamo negdje daleko od rodnog kraja. „Što s potribom, što bez potribe“, kako Jure zna reći.
Iva Bagarić/Tomislavcity/OŠ fra Mijo Čuić
