Smrt strica Jandre pogodila je obje Plemića kuće, a strina Cvita je na taj gubitak polagala najviše pravo:

Moja su se odlomila krila. Osta ka osičena grana – plakala je žaleći nad sobom.

Nije kako mi oćemo, već kako Bog odredi – tješila je Cvitu jetrva Jaga. Iako je iskreno žalila djevera, nije očajavala, štoviše, nekako je živnula. Konačno je i ona dobila priliku tješiti. Tuđa tuga ponekad prija ljudskoj taštini.

Vijest o Jandrinoj smrti brzo se pronijela selom u suton ljetnoga dana. Susjed Niko se spremao ići „ sidit“ uz mrtvaca govoreći:

Jandre je bio dobar čovik, Bog mu dade lipo. Ode opremljen i s narodom izmiren. Svak će mu s draga srca pokoj pridat i svu noć sidit uza nj. Razlika je umrit liti, a kakvo vrime dolazi, sritan je onaj ko umre prije nego zarati?

Ajmo Jandri molit pet očenaša! – sazivale su se žene iskazujući svoju kršćansku dužnost, običajni obred, ali i uvijek prisutnu žensku radoznalost.

Vidit ćemo oće li Cvita nabrajat za čovikom kad nije tila za svekrvom? – usudi se jedna glasno izreći ono što ih je većinu zanimalo.

Nije je ni „rušila“ cilu godinu, jedva dva miseca? – prisjeti se Genga nezapisanog podatka koji živi u seoskom pamćenju. Selo je tada njegovalo mjeru žalovanja.

Male skupine seljana tiho su se slijevale u Plemića dvorište iskazujući sućut primjerenim pozdravom:

Hvaljen Isus i Marija! Ko je umro pokoj mu duši!

Bog mu grije oprostio! – odgovarali su svi nazočni.

Potom bi  pobožno kleknuli uz odar i molili pet očenaša. Sve one ljudske slabosti rasplinule bi se u molitvi na koljenima, oživjela bi samo dobra sjećanja na dragog susjeda pa bi uz pokoj potekle i riječi pohvale. Jandre su se svi sjećali kao čovika veseljaka, ne spominjući njegovu ljubav prema čašici.

Tijelo pokojnika prekriveno pokrovcem vezenim živom svilom ležalo je ispred malog prozorčića u kojem je gorjela žuta lojnica. Budući da je bilo ljeto, Jaga je natrgala rukovet slatkog pelina, u selu zvanog bekturan i stavila ga na odar. Jaki miris pelina dominirao je prostorom, a velika crvena jabuka na pokojniku plijenila poglede molitelja i raspirivala maštu u istom smjeru, jabuka ne bijaše u izobilju.

Pozornost radoznalih susjeda privuče grčeviti plač najmenice Janje koja pristiže s mužem Jozom:

Ne triba se priviše krivit nad tuđim nosilim – zamjeri joj žmirkava Danica – Janja je samo Plemića najmenica, nisu rod?

Nije ona mogla razumjeti Janjino iskreno žalovanje koje se iz suza pretoči u šutnju. Tuga je šutljiva. Takav je bio i Blago, šutio je sjedeći ispred kuće, nije mogao pustiti glas, izdao bi ga.

Šutjeli su svi Plemići, tako je dolikovalo. Nisu ništa kazali kad je Ante spomenuo ujake koji bi sigurno došli da su bliže.

Gadna je dalečina. Da ti je sto muka, ne moš? Triba dan oda doli i ozdal? – utješno su zvučale riječi susjeda Tome.

Dane i Ivan su suosjećali s Antom, ali im bi drago što Cvitin brat, koji je javno prezirao Boga i Crkvu, ne će biti na Jandrinu ukopu. Ponekad je od nekoga dobro biti daleko.

Iva Bagarić/Tomislavcity