Svi imamo svoje strahove, oni su naši vjerni pratioci. Dobro ih je prepoznati, suočiti se s njima i pronaći način koko ih nadići, to se može.

Anđa se od djetinjstva boji zaključanih vrata, zato ne voli ključeve ni katance, poglavito starinske krakune, odavno ih nije ni vidjela. Sjećanja na djetinjstvo, kad je kao djevojčica htjela otvoriti drvena vrata, a nije mogla pomaknuti krakun, pobude u njoj tjeskobna raspoloženja.

Vidno uzrujana jedno jutro je započela uzbudljivom pričom:

– U  ‘aljini biloj k’o snig, s raspletenom kosom, gazila sam rosu bosa boscata. Laganim korakom po uskom utabanom putiću kroz livadu punu cvića, išla sam k’o da me vile nose. Oko mene sitne ivančice i šareni leptirići u zelenilu poljske trave prošarane crvenim makovima. Koracam ja laka k’o  perce dok piri topli povitarac. Pomislim kako sam došla u rajske dvore, osićam se sritnom i veselom. Onda me vijugavi putić odvede prema gustoj šumi. Odjednom zapuva neka vitrina oko mene, obuze me ‘ladnoća i veliki stra’, dršćem, a drvlje se pomiče. Nekakve utvare, s isanskim likom i životinjskim pogledom, spleli kolo oko mene i ne daju mi proći. Krevelje se, plaze jezike, rigaju vatru prema meni, ali me ne mogu opržiti. Oko mene se stvorio zlatan obruč i ne da vatri blizu.

Zagledana u drvenu krunicu u ruci, Anđa zahvalna pogleda nastavi svoje pripovijedanje:

Uzmičem ja tako prid nakazom, a korak mi težak. Ukaza se jednom isprid mene bistri potočić i ja zagazi u vodu bosim nogama. Ustuknuše utvare prid vodom, ne mogu dalje, svezalo i’ nešto. Ositim kripost u sebi pa gazim vodu, a ne stajem na kamenje. Tako  dođo’ na drugu obalu.

Uvjerena kako je Manje pozorno sluša, nastavi zboriti:

-Zaputim se u nepoznat kraj, a sve mi se čini kako me neko doziva. Domalo pripoznam tvoj glas, Manje. Ne vidim te, a osićam kako si mi blizu i kako ti triba moja pomoć. Opet me obuze nekakva briga i strepnja. Osvrćem se oko sebe, pomogla bi’ ti, a ne mogu te pronaći. ‘Oću te dozvat, a ne da mi se pustit glas. Ne marim za lipotu oko sebe, samo  mi ti u glavi. Sve bi’ prigorila da te mogu ugledat. U jednom trenu učini mi se kako si blizu, čujem ti korake. Poletim  što me noge nose i dođem blizu tom mistu, ali se isprid mene ukazaše velika drvena vrata s krakunom. Propinjem se ja kako bi’ potegla krakun, ali ne mogu dobavit. Borim se, izdižem na prste, ali nikako uzet krakun u ruke.

– Otvori li, Anđe?- prekide je Manje zanesen u slušanju.

Nisam, ne znam! U tom se probudi‘ – odahnu Anđa pa zagledana u muža, ganutljivo zahvali:

Bogu fala pa ima „probudit se“ –  s uzdahom olakšanja pokuša pojasniti:

– Ne virujem ja u snove, „san- klapnja, Bog- istina“, ali kud će mi na san doć ona stara vrata iz ditinjstva i krakun što ga nisam znala otkračunat, isti istoviti?

–  Nek si se ti meni probudila, Anđe! – ohrabri je Manje – dobro si se na’odala, sritna glavo.

Iva Bagarić/Tomislavcity