Svatovska povorka se u blagom kasu približavala crkvi. Konjanici, odjeveni u misno ruho domaće vunene radinosti, polako su umirivali zaigrane konje obazirući se povremeno na žensku čeljad, Venku i Anku, koje su postranice sjedile na najmirnijim konjima, Rubinu i Vrancu. Mladoženja Ivan je u prtenom gospodskom odijelu i dugom kaputu odudarao izgledom, ali pjesmom je odavao tipičnog Dočanina, vrsnog gangaša.
Dane je na Perkanovu Alatu više puta obletio svatove kao da ih pazi i predvodi. Vragolasto je zagledao Anku koja mu namjerno nije uzvraćala pogled.
– Ne da se Dani mira! – pravdao ga je otac, razmišljajući kako je Danina narav slična konjskom trku, brzo iz kasa prijeđe u galop, a onda je nije lako ukrotiti.
– Dobar momak! Pristaje mu Alat – Bariša namjerno pohvali Danu pred Ankom koja je stidljivo pognula glavu.
– Privežite konje za drvlje! – zapovjedi stari svat kad stigoše u blizinu crkvene ograde – rakiju pod koparane i budite mirni u crkvi! – opomenu mlade momke koji su „zagrijani“ već plasirali provokacije na relaciji pratioci – svatovi. Ivanovi svatovi su sebi pripisivali prednost nad Venkinom pratnjom.
– Pratioce je čuvat konje! – obijesno dobaci Ivanov bliski rođak.
– Ja ću imat opaz na konje! – javi se odnekud prakaratur Markan. On je Ivanu pomogao pri dolasku kući. Ovo je drugi put kako mu čini uslugu, iako nisu rod.
– Vinčat će vas fra Mijo, udovoljio je Barišinoj želji! – Markan reče Ivanu dok Bariša nije skrivao osobnu dominaciju u ovom događaju.
Ivan i Venka su se osjećali počašćeno, iako su oboje pridavali važnost samom sakramentu, poglavito onom trenutku kad su se na križu zaklinjali na vjernost i ljubav.
Konačno je i Dane u jednom trenutku uhvatio Ankin pogled od kojeg mu srce zaigra brže pa im se oboma zažariše obrazi i misli odlutaše u istom smjeru. Zamišljali su se ispred oltara i znali kako će to biti uskoro.
– Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja! – poznate riječi u obredu svatovi popratiše dobacivanjem dok su mladenci razmjenjivali prstenje, posuđene vitice Grge Amerikanca i njegove žene, brojni su se s njima vjenčali.
– Kakva rastava? Jedva se sastavili!
– Peri sudiće, pratre! Nama je putovat uz buru!
– Zabiluži u knjige pa da iđemo.
– Triba mater podojit dite – ote se nepromišljeno jednom svatu s Ivanove strane, na što Venkina braća reagiraše oštrim pogledima.
Bilo je to uobičajeno dobacivanje koje bi se ponekad pretočilo u grube razmirice pa i tučnjavu. Svatovi su bili prilika za pokazivanje i dokazivanje, a u svačijem rodu je bilo nabodica koji su jedva čekali priliku. Rakija iz svatovske ploske lako je otvarala bojišnicu, unatoč dobrom svitovanju.
– Momci, ko nije za družinu, nek u nju ne iđe! Jesam li vam tako reko kad sam zvao u svatove?! – očita Ivan nemirnim momcima koji su pokunjeno stajali uz konje spremni na polazak. Učini mu se kako društvo ne mari za glas razuma. Očitovat će se to u Ivanovu životu više puta.
Svatovi su više marili za kolo u kojem će biti galame, pocikivanja, skakanja u igri tarabana i vrtikola. Neki su jedva čekali trku, a na trci – ovan devetak.
Iva Bagarić/Tomislavcity
Foto: Josip Mamić
