Svatovska povorka se u blagom kasu približavala crkvi. Konjanici, odjeveni u misno ruho domaće vunene radinosti, polako su umirivali zaigrane konje obazirući se povremeno na žensku čeljad, Venku i Anku, koje su postranice sjedile na najmirnijim konjima, Rubinu i Vrancu. Mladoženja Ivan je u prtenom gospodskom odijelu i dugom kaputu odudarao izgledom, ali pjesmom je odavao tipičnog Dočanina, vrsnog gangaša.

Dane je na Perkanovu Alatu više puta obletio svatove kao da ih pazi i predvodi. Vragolasto je zagledao Anku koja mu namjerno nije uzvraćala pogled.

Ne da se Dani mira! – pravdao ga je otac, razmišljajući kako je Danina narav slična konjskom trku, brzo iz kasa prijeđe u galop, a onda je nije lako ukrotiti.

Dobar momak! Pristaje mu Alat –  Bariša namjerno pohvali Danu pred Ankom koja je stidljivo pognula glavu.

– Privežite konje za drvlje! – zapovjedi stari svat kad stigoše u blizinu crkvene ograde – rakiju pod koparane i budite mirni u crkvi! – opomenu mlade momke koji su „zagrijani“ već plasirali provokacije na relaciji pratioci – svatovi. Ivanovi svatovi su sebi pripisivali prednost nad Venkinom pratnjom.

– Pratioce je čuvat konje! – obijesno dobaci Ivanov bliski rođak.

Ja ću imat opaz na konje! –  javi se odnekud prakaratur Markan. On je Ivanu pomogao pri dolasku kući. Ovo je drugi put kako mu čini uslugu, iako nisu rod.

Vinčat će vas fra Mijo, udovoljio je Barišinoj želji! – Markan reče Ivanu dok Bariša nije skrivao osobnu dominaciju u ovom događaju.

Ivan i Venka su se osjećali počašćeno, iako su oboje pridavali važnost samom sakramentu, poglavito onom trenutku kad su se na križu zaklinjali na vjernost i ljubav.

Konačno je i Dane u jednom trenutku uhvatio Ankin pogled od kojeg mu srce zaigra brže pa im se oboma zažariše obrazi i misli odlutaše u istom smjeru. Zamišljali su se ispred oltara i znali kako će to biti uskoro.

Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja! – poznate riječi u obredu svatovi popratiše dobacivanjem dok su mladenci razmjenjivali prstenje, posuđene vitice Grge Amerikanca i njegove žene, brojni su se s njima vjenčali.

– Kakva rastava? Jedva se sastavili!

Peri sudiće, pratre! Nama je putovat uz buru!

–  Zabiluži u knjige pa da iđemo.

Triba mater podojit dite – ote se nepromišljeno jednom svatu s Ivanove strane, na što Venkina braća reagiraše oštrim pogledima.

Bilo je to uobičajeno dobacivanje koje bi se ponekad pretočilo u grube razmirice pa i tučnjavu. Svatovi su bili prilika za pokazivanje i dokazivanje, a u svačijem rodu je bilo nabodica koji su jedva čekali priliku. Rakija iz svatovske ploske lako je otvarala bojišnicu, unatoč dobrom svitovanju.

Momci, ko nije za družinu, nek u nju ne iđe! Jesam li vam tako reko kad sam zvao u svatove?! – očita Ivan nemirnim momcima koji su pokunjeno stajali uz konje spremni na polazak. Učini mu se kako društvo ne mari za glas razuma. Očitovat će se to u Ivanovu životu više puta.

Svatovi su više marili za kolo u kojem će biti galame, pocikivanja, skakanja u igri tarabana i vrtikola. Neki su jedva čekali trku, a na trci – ovan devetak.

Iva Bagarić/Tomislavcity

Foto: Josip Mamić