– Jadan je onaj nad kim se narod osvisti – započela je strina Cvita jedne zimske večeri priču koja je živjela u mjestu:
– Od ‘nikog Dikanova dobra, ostala pustoš. Sve otišlo kako ne triba. A nekad su bili gazdinska kuća, od nji’ se zaimalo i u nji ‘ se zarađivala kora kruva.
Na upitan Venkin pogled, strina nastavi pričanje, trudeći se grubu istinu umotati u blagu riječ kako bi njome poticala na dobro.
–  Kazivali su, ne bilo na moju dušu, da je Dikan bia pogane prirode pa, kad je osta udovac, iša u šćetu, k mladin udovicon. A kako „zlo nije nikom prodobrilo“, nije ni njemu.
– Bog ga smeo! „Zlo radit, a dobru se nadat?“, ne iđe to jedno uz drugo – upade Cviti u riječ Venkina mater ne skrivajući prijekoran pogled prema Venki. Iako ju je voljela, nije se trudila olakšati joj teško stanje. Sveudilj joj je predbacivala za trudnoću pod očevim krovom. Venku je to jako boljelo. Tko zna kako bi sve iznijela da nije imala uza se strinu Cvitu.
– De, nevista, popušći. „Učinjenoj šćeti nema lika“. Ti bi Venki tribala bit zaklonica, a ti vazda dergin? – prekori Cvita jetrvu Jagu poprativši opomenu oštrim tonom i strogim pogledom te prikrivenim, a hotimičnim ubodom lakta u jetrvina leđa.
Ustuknu Jaga zadovoljna što je dala oduška svojoj gorčini. Osjećala je ona zahvalu prema jetrvi Cviti, samo je nije izricala naglas. Godila joj je njezina briga oko Venke, ali nije mogla pobijediti osobnu prizemnost. To je onaj sveprisutni i svevremenski osjećaj kad i tuđe dobro ćutimo kao svoje, a ono se ne protivi, nego dopušta svima da ga uzmu. To je ona klica ljubavi posijana u svakom ljudskom biću i samo je pitanje koliko ju tko njeguje, hrani i zalijeva.
– De, „pomozi mi reć u kojoj sam bila“ – vrati se Cvita k započetoj priči i nastavi:
– Dikan se tada odvlačia obnoć mladoj udovici Pavki. Ona živila sama, nije imala diverova, a zave se razudale. Imala lipo imanje, samo joj nedostajala muška ruka. Selo snovalo kako bi joj se bilo pametno priudat, nać kakva ugovornika i ostat na imanju. Imala je jednu curicu, lipu ko slika. Čovika joj, u sri lita, ubia grom prid kućom – zastane strina na trenutak, razmijeni poglede suosjećanja s ženama u sijelu pa iznova zaroni u pripovijedanje:
– Ne bi tu bilo ništa naopako da je Dikan tia uzet Pavku za ženu, tako ga je i tokalo, ali on se drža uzgorno i nije zazira ni od Boga, ni od ljudi. Kad bi se s kimgod priričia, spomenulo bi mu se nepoštenje i odlazak u Pavkinu kuću. Ne bi se on brania, otvoreno bi reka : „More mi bit!“
-„Sve do jednom“, reka bi narod-strina priveza vunu na kudilji i nastavi:
– Te godine dođe mu brat iz rata, propa i blidunjav, „živ pinija“. Sjatili se oko njega, kokad su mogli, doveli mu i doktura, ali sve uzalud. Dokrur im naredia da mu vrlo ne prilaze, da je bola zarazna, nekakva „španjolka“ , tako se zvala. Ma, oni to nisu poštivali, naiskoli Dikan. Obuka bi bratov šinjel pa taki među svit, k misi, u kolo, na dernek… Domalo se razboliše sva kućna čeljad, sve jedno za drugim „priko glave“. Ostade Dikan, sam samcat. Tako opustiše Dikanovi dvori, opusti mu i duša kad ono bi s Pavkom. Oda je po selu k’a utvara.
– A, šta bi s Pavkom – priupita Venka iako je tu priču čula više puta?
– Tužna je to priča-  strina Cvita priveza kudilju za pas pa, izvlačeći tanke niti vretenom, nastavi presti priču o Pavki.

Iva Bagarić/Tomoslavcity