Biti otvoren ljubavi je imperativ po kojem se očitujemo kao ljudska bića. Opora životna zbilja svojedobno je nametnula model ponašanja po kojem izljevi ljubavi i nježnosti prema djeci nisu bili popularni. Dakako, uvijek je bilo onih kojima je darovana ljubav pomagala oplemeniti živovanje.
Venka je odmalena imala toplu dušu i meko srce, bila je sušta suprotnost majci koja je izljeve nježnosti poimala kao slabost, prezirala ih je.
– Nije ni mene niko ćećko ni tetošio, nikada – isticala je hladno krijući pogled u kojem je gorjela ženska ranjivost.
– Ne bi ti lipa rič naudila – predbacila bi joj Venka ponekad – strina me nije rodila, a nekako je mekša prema meni, osićam kako me voli, a volim i ja nju, ko i tebe, majko.
– Eto voli, ja nisam prdipleskasta ko ona – priznala bi braneći se od emocija kojima nije znala upravljati.
Vjerojatno je tako bilo lakše kročiti oporom zbiljom kakva je bila polovica minulog stoljeća kad je gospodarila neimaština. Stasale su tada brojne generacije oskvrnuta duha bauljajući životnim bespućem u potrazi za puninom. Mimoišla ih je ljubav, što je na njima ostavilo vidljivi trag.
– Venka je na moju mater – često bi spomenuo njezin otac – blaga i ponizna, pitoma i uštivna. Od nje je svak volio zajmit užinu kruva, ne bi nikom ništa zamirila, ni vele propravljala. Svejedno, opet joj se selo rugalo i zazvali je „Majkova“.
Znala je Venka za taj nadimak, mogao se često čuti u mjestu, a pripisivao se brižnim i nježnim majkama, više kao poruga, nego kao pohvala.
Prvi susret sa spoznajom o trudnoći pobudio je u Venki navalu osjećaja. Susreli su se u njoj ljubav i strah, strepnja i zebnja, preplavila je nježnost pritisnuta brigom, ali je bila odlučna u jednom naumu.
– Rodit ću !-
U toj odluci učvrstila ju je i strina Cvita pričajući svjedočanstva o čedomorstvima što su se događala u njihovu kraju, u daljoj, ali i bližoj prošlosti.
– Bilo je cura, pa i žena, koje bi rođenu dicu učurisale, Bože sačuvaj! – govorila je strina Cvita bogobojazno – „đava priskoči“ kokad jedva čeka. Stari bi kazivali da bi se u brdu, u škripim nekad čuo dičiji plač? Onda bi žene, a ko će drugi, išle škropit škriplja svetom vodom, molile litanije, tako se branilo od zla.
– I ja dobro virujem u škropaljicu – živnula bi Venka – ni živina ne ubija svoj porod, a kamoli kršćena duša?
– Za muku, Venka, nije lako gojit mule! – oglasila bi se Venkina majka, a namjera njezinih riječi bila je jasna. Osjetila je Venka tu namjeru još ljetos kad ju je tjerala da s njom nosi teške naviljke sijena.
– Nemoj me, majko, na zlo nagovarat, grijota je?- osjećajući snagu probuđenog majčinstva Venka se suprotstavljala majčinoj lošoj zapovijedi.

Iva Bagarić/Tomislavcity