Dok je bura plesala svoj valcer, iz malih kamenih kućica ispod planine dizao se bjeličasti dim. Uskovitlana priroda bila je preslika ljudske naravi koja u izvanjskom nasljedovanju Božjeg nauka svjesno otvara prostor ispraznosti.

Često su pučki običaji bili ispred istinskog doživljaja Božića. I te godine seljani su se spremali na put prema Hercegovini ili Imotskoj krajini, ovisno gdje je tko imao kuma ili dobrog poznanika.

Venkin otac nije pričao o odlasku „u piće“, iako je to bila njegova omiljena tema i putovanje. Nije se u kući govorilo o rogačima, suhim smokvama i bajamima što bi stigli s vinom i rakijom kao omiljena slastica za Materice. Svi su šutjeli i nešto iščekivali.

I u Ivanovoj kući bilo je napeto jer se Ivan nije vratio s rada kako je najavio. Dogodila mu se nezgoda na poslu. Veliki kamen pao mu je na nogu i završio je u bolnici, a doktori su najavili dugotrajan oporavak. Sve to su njegovi prijatelji ispričali kad su došli iz Dubrovnika. Donijeli su i pismo za Venku. Selo je ipak bilo sumnjičavo pa se u večernjim sijelima moglo čuti:

– Pljuni me ako je to istina? Ne dolazi se njem kući!

– Nije lako zateć u selu curu gotovu rodit – tumačila je glavna seoska govoruša – ko zna oće li se vratit ikako? More pribignut u Meriku za stricom. Muke mu se doli sakrit u brod i otisnut na sinje more. Tako i’ je dosta zamaklo. 

Dok se selo zabavljalo Venkinom mukom, ona ju je proživljavala. Držala je u ruci Ivanovo pismo, zagledala ga s ljubavlju, ali osjećala veliki strah jer se približilo vrijeme porođaja, a ona je bila u ćaćinoj kući. To je nju boljelo.

Iskrenu potporu i ohrabrenje pružala joj je jedino strina Cvita:

– Sve će teškoće minut, moja Venka, triba samo mislit na svoju dušu. Ne boj se poroda, ja ću bit uza te, dosta sam žena porodila, i tebe ću, viruj mi.

Žena, strina?! Ma, ko sam ja, ni vinčana, ni prstenovana? Rodit pod ćaćinim krovom? Bože moj, ima li veće sramote? Možda narod ima pravo kad svašta priča o Ivanu?

– Nije mu pleme od petljanja! – tješila ju je strina-  Bože daj da mu se uboj „na zlo ne dadne“. Doć će on, obećo je. Ćaća mu uvik pita za te, nije ni njima lako.

– Nije nikom lako– proplaka Venka – žao je meni i mog ćaće. Ne iđe on svaki dan u drva od dragosti, već od muke.

Osjećala je Venka očevu zabrinutost, vidjela mu je strah u pogledu. Odavno zabrinuto šuti, a mater se podmotana jedva povlači po kući, ne govori ni ona.

-Samo Boga napomoć, Venka! – prenu je strina iz razmišljanja – ne kažem da vam je lako, ali nema druge. Pri’vati svoju muku, po njoj  će ti doć i lašćina, Bog je milostiv.

Budući da je bila jako pobožna, Venka bi poslije razgovora sa strinom osjetila olakšanje. Otvorila bi drveni sanduk i zagledala tkane pelene što joj ih potajno donese strina Cvita, ne pokazujući ih Venkinoj majci. Nije jetrvi htjela na muku pristajati, donekle ju je razumjela:

– Popustit će ti mater kad vidi dite – hrabrila je strina Venku ne pridajući važnost jetrvinoj ogorčenosti. Više ju je brinulo zabrinuto djeverovo lice.

– Sve će bit dobro, brate! – obratila mu se povjerljivo jednog predvečerja.

– Nadat je se, nevista – tihi očev glas unese tračak radosti u Venkinu sobicu.

Iva Bagarić/Tomislavcity