Uzvraćeno dobro
– Čovik je čudna biljka. U njem zajedno živi i zlo i dobro, ajd ti to razoputi? – govorio je vremešni Antuka susjedu Mati sjedeći u prančioku povrh kuća:
– A rat je zvir, u čoviku oslobodi zlo. I nema vojske koja ga nije činila, samo kako koja i kako di? – uzvrati Mate zamišljeno.
Povod ovom razgovoru bio je događaj koji se prepričavao poslije rata.
Naime, potkraj rat po mjestu je harala skupina crnogorskih partizana. Po naputku lokalnih doušnika, radili su čistke po duvanjskim selima. Došavši u Veliku Dragu, pred kuću Stipana Amerikanca, upitali su ga, kao usput, ima li u selu ustaša i domobrana? Starac, slabovidan i pogubljen od rata i godina jedva dočeka izgovoriti naglas ono što mu je stalno bilo na pameti:
– Ima, svi su tamo, i moj Marko je cili rat uz naše, ja kud će? Ne će u proklete partizane! Svaka tica svome jatu leti. Zar nije tako? A čiji ste vi?
Iznenađen takvim odgovorom, partizanski starješina naredi vojnicima puške na gotovs, a starca grubo uvede u kuću i sruši na pod pred uplašenu mladu ženu i malu djecu. Sve ih stjeraše uza zid s uperenim puškama. Jaka je prestravljeno kupila djecu oko sebe gledajući u raspelo na suprotnoj strani i tiho šaptala:
– Primi Bože naše duše.
Nije dizala glavu očekujući strašni trenutak, samo je djecu privijala uza se i okretala im glave od razjarenih vojnika.
Najednom, starješina zapovjedi vojnicima da spuste puške i iziđu iz kuće. On je ostao stajati ispred slike na zidu, zagledan u dobro mu poznato lice.
– Ko vam je, čoče, ovaj na slici? – upita, ali se Jaka ne usudi ništa kazati.
– To je moj sin Marko, služio mornaricu u Boki, to mu je vojnička slika, povećana – starac je opet naivno govorio istinu ne shvaćajući pogibeljni trenutak.
Sad je i Jaka podigla glavu i odmah osjetila kako je opasnost prošla. Vidjela je to na licu koje je maloprije bilo oštro i grubo, a sada poprimilo blaži, pokajnički izraz.
– Moj prijatelju Marko! – zborio je partizan – gdje me sudbina dovede, u tvoju kuću. Umalo ti ne pogubih porodicu, a ti mene spasi od sigurne smrti u Boki, utopio bih se da me ti na leđima ne izvuče iz hladnog mora.
Budući da je strah popuštao, djeca su počele plakati. Majka ih je zaštitnički tješila, a i sama je drhtala. Osjetila je da se ovog čovjeka više ne treba bojati. Pomogao joj je podignuti na noge starca koji je sveudilj ponavljao:
– Otišo je Marko na frontu, đava ti frontu! I ja sam zdravlje ostavio na istočnom bojišću, u Galiciji, al sam se vratio kući. Marka odavno nema, ne vraća se nikako. Nema od njeg ni glasa ni glasnika, povazdan ga čekamo.
– Dobro je dide – tješila ga je nevista – kako ti se ne da šutit, Bog te pomogo?
– Kuku mene! – neobično se glasao Crnogorac – kleo sam se Marku na vječnu zahvalnost i pobratimstvo, a umalo mu ne ubih ostarjela oca i djecu. Jao, jao, gdje me put nanese?
Vojnici su ubrzo napustili selo ostavivši iza sebe preplašene mještane.
Sutradan se pronio glas kako su u selu preko polja ubili dvojicu, a jedan im je pobjegao.
Ubrzo se pročulo da je iza jednog od ubijenih ostalo tek rođeno dijete i mlada žena.
– S pameti je skinulo – pripovjedi Jaki rodica Ruška – nisu joj ni dani izašli iza poroda. Kažu kako oda povr kuća i čas plače, čas piva. Ne daj, Bože, nikome.
– Muke ti je pamet izgubit u ovom jadu? – suosjećajno će Jaka prebirući po mislima slike nedavne strahote u koju odnekud ispliva davno učinjeno dobro.
