Mara je raširenih ruku dočekala priju Cvitu i najmenicu Janju ispred kuće, onako kako se dočekuju najdraži. Ganuta dolaskom male unučice, otkri vuneni biljčić i zaviri u bešiku raznježeno gledajući usnulo dijete. Upravo kad je htjela izreći običajnu dobrodošlicu, iza leđa je zaskoči mlađa jetrva i onako usrtljivo, kako samo ona zna, izgovori samodopadno:

– Kad te ja vidila – svaka te srića vidila! Širila, visila! – sricala je pred radoznalim susjedama. Većinu ih je obmanula lažnim liporičenjem, ali nije svih. Uvijek se u masi nađe pokoja mudra glava, nemoćna zaustaviti stihiju, ali sposobna prepoznati licemjerje i prezreti ga.

Mara je stajala po strani pomalo razočarana otetom prilikom. Pomirljivo je slegnula ramenima, nije joj to neobično. Razmišljala je o jetrvi koja zna biti i dobra, krvi bi ti dala, samo voli biti „ zejtan svr vode“, šta ćeš?

Đaa ti šest takoj neznanoj! Pusti naprid onog kome pripada čast! – prijekorno će Marina kuma kojoj bi se ona ponekad požalila na zahtjevni život u brojnoj zajednici. Suosjećala je s njom gledajući kako tiho šapće nad bešikom:

– „Anđeli ti u san dolazili i svaku ti sriću donosili. Dušmani ti pod nogama bili!“

Tko zna kakvi bi komentari još pali na ovaj dugo priželjkivani trenutak da se Barišinoj kući nije približio svima poznati Rade, vodeći konja Putalja natovarena Venkinom komarom.

– Vidi se da je jedinica, a gazdinska? – oglasi se jedna od kolarica  – dotrala i sanduk i baulu! Veliku ponjavu i valjani biljac.

– I Blagino rukodilo progovara. Utegnuto, našarano, uglađeno – zagledana u komaru zborila je Anica prekriženih ruku čitajući čeznutljive misli radoznalih žena:

– Kad bi nam Mara tila otvorit baulu da vidim koliko je košulja donila? Kažu da su kupovali bez i botanu na peče?

Dok je Rade popuštao kolane na konju, mladići iz sela su skidali komaru i unosili u kamenu kuću pa u malu sobu u kojoj je od namještaja bio samo jedan uži drveni krevet.

– Jeda svatova!? – oglasi se veseli susjed Juko – usta mi se ošušiše čekajuć svatovsku rakiju. E, nek smo Ivana oženili! Pravo mi je drago, uredan je i pametan čovik! Šćeta što ga noga ne sluša, ali zna svojim rukam, ne će mu dica bit gladna!

Dok su se u Dočanima po običaju okupljali brojni kolari iz susjednih sela, u Brižanima su svatovi napuštali Blaginu kuću. Budući da majke nisu išle u svatove, oprostile bi se s kćerima na kućnom pragu. Učini to i Jaga uz uobičajeno materino svitovanje:

Moja Venka, slušaj i poštuj! „Budi mlađa pa ćeš bit i starija“! Ovo više nije tvoja kuća, nek ti je to na pameti. Moš doć s redom, nakratko, a s neredom nikako. Bolje ti je u vodu, il u goru!

– De, de, polako Jage! – opomenu je  Blago srdit zbog onoga što čuje.

– Majko! Zbogom! – Venku  bolno dotaknuše materine riječi, ali ih ne uze k srcu. Očvrsnula je. Jaga jednostavno nije znala drugačije.

– Dobro pa te oće! – začini na kraju kad zamijeti Venkin otpor te  je poljubi nespretno. Neki unutarnji glas u njoj opirao se grubosti, ali ona ga je svjesno prigušivala kao i suze što su bile spremne poletjeti. Zaplakat će Jaga kad svi odu, kad se vrati u kuću.

– Tako je Bog ostavio – šaptala je sebi u bradu – žensku je ići iz kuće. „Bolje se zvat zla neva, nego dobra seka“.  

Iva Bagarić/Tomislavcity