Osvanuo je tmuran proljetni dan, neuobičajen za to doba godine. Bijaše to „dan koji nije trebao osvanuti“ kako napisa veliki Duvnjak, Dževad Karahasan. A bilo je takvih dana u ovom kraju, dopuštalo im se osvanuti.

Kao da je priroda suosjećalo s mladom udovicom Katom koja je cijelu noć probdjela uz sina Ivana, jedinca, rođena u rata iz kojeg se nije vratio njegov otac. Budući da nije bio na pobjedničkoj strani, nije mu se smjelo ni ime spomenuti, iako su ga mnogi poznavali kao pametna i dobra čovjeka. Teški su to bili dani za hrvatske domoljube, a noći još teže, „zobale su“ ljude.

Zagledana u usnulo dijete, Kata se pitala  bogobojazno: „Bože moj, šta sam ti skrivila?“ Onda bi se pokajnički udarala u prsa, brisala suze i pomirljivo izgovarala: „Budi volja Tvoja.

Nikada nije sama odlučivala o svom životu, uvijek su to drugi radili za nju, ali sada joj je bilo najteže izvršiti zapovijed. Morala je ići na „dobrovoljni“ rad, izgradnju pruge, ispred njihove kuće. Toj odluci mjesnih vlasti žestoko se protivio njezin svekar Matiša nudeći sebe u zamjenu, ali bezuspješno. Cijelo selo je negodovalo, ali nije pomagalo. Poziv je glasio na njezino ime s napomenom, bez pogovora!

– Di će im duša? – plačući je ponavljala njezina svekrva držeći unuka u naručju.

Nemaju oni dušu! To su zviri u ljudskoj koži –  Jakiša je sveudilj vrtio glavom tešući držalice ispod stare lipe i tiho zborio:

– Ne bi živina učinila živini šta je čovik u stanju učinit čoviku. Kad ‘rđi zapane vlast u šake, jadan je onaj ‘ko joj se zavrne na putu.

– Nesrće, to rade namirno, znaju čija je? – brojila je baba Virka –  osvećuju  se nji’ovoj kući koda im nisu dosta jada zadali.

Slušala je Kata suosjećajne susjede i proživljavala svoju bol. Požalila se i župniku koji se osobno zauzeo kod mjesnih vlasti da mladu ženu poštede od „brigade“ zbog nejakog djeteta i dvoje staraca u kući. Kako su i naslućivali, žalbi nije udovoljeno, nego je u dopisu naznačen datum kad dotična treba doći na odredište i krenuti na rad.

Kata je tog jutra grčevito stiskala u ruci medaljice što joj ih župnik darova kao „moći od pomoći.“

Kad je u malu sobicu stidljivo ušla prva jutarnja zraka, Kata je naslonjena na krevet započela jutarnju molitvu. Nije imala snage izgovarati je naglas, ali je svaku riječ duboko promišljala zahvaljujući Bogu na zdravlju i snazi kojom je tjerala očaj iz srca.

U jednom trenutku izvukla je iglu iz iglarice što je visjela na zidu, napipala konac u drvenoj bauli, primakla se malom prozorčiću i udila u ušice, potegla dobar rastegalj i zubima prekinula tanku nit. Onda je jednu medaljicu, onako po pameti, ušila u Ivanov vuneni pokrivač, a drugu u svoju jaketu, s unutarnje strane.

Gospe moja, budi nam na pomoći – šapnula je tiho i poljubivši usnulo dijete, uzela spremljeni zavežljaj i izišla u mrklinu proljetnog jutra. Rukom je stiskala ušivene moći  trudeći se „ušiti žalost“ koja ju je stigla.

 Iva Bagarić/Tomislavcity