Kava ima bitno značenje u međuljudskim odnosima. Vjerojatno će se mnogi složiti s kumom Anđom koja jedva dočeka poziv na kavu, iako je ne pije puno zbog povišenog tlaka.
– Nije meni do kave, ali volim kad se pije. Nema razgovora bez nje, zdravlja mi.
Običaj ispijanja kave u našem kraju i nije toliko star. Zrelije generacije sjećaju se početaka tog omiljenog rituala. Baba Virka rado će ispričati svoju priču o kavi.
– Kakva kava? Ja se ne sićam kave u svojoj mladosti. Znam da su posli onog rata žene pržile ječam, mlile ga i zasipale vodu, to je bila k’o kava. A čulo se za kavu, spominjo je svit. Stipan ‘Merikanac je prvi u selo donio pravu pravcatu kavu u kartenom fišeku. Kava se pravila samo velikom gostu, šumaru, učitelju, pratru i dokturu. Običnom svitu nije, jedino ona poskakuša na tozu, skakala đezva po šporetu k’o bisna. Opet valjala, kokad smo je bili željni.
– Ja se sićam divke ili prge kako smo je zvali – sjeti se strina Kata– u tvrdom kašuniću, kokad ga sad vidim. Pisalo crljenim slovima – DIVKA. Čini mi se da joj osićam miris i dan danas. Bila krupno samlivena i oštra pod rukom. Nije mogla uskinut, ni pokipit, njom bi jutri zasurili mliko praveći bilu kavu, najviše dici.
Mara i Anđa su o kavi mogle pričati danima, one su je svakodnevno konzumirale i pravile na razne načine. Pile je iz fildžana s kockom šećera, pa iz porculanskih šalica, najprije malih pa velikih. Probale i prvu iz kafe aparata. Anđa je jednom u hotelu uputila primjedbu konobaru:
– Zaboravio si mi ulit kavu, samo ti kajmak u šalici.
Kad joj je konobar objasnio da je to kratki espresso, Anđa se zatekla, ali nekako snašla:
– Nisi imo oko čega ruke sastavit – i jednim srkom ispraznila šalicu.
Bio je to samo jedan od brojnih susreta s novim što je obilježilo jedno vrijeme.
– Meni je najlipša bila sirova kava iz Njemačke, ona na kilo. Pa kad je ja popržim u pržnju na tankoj vatri, onda sameljem u mlinu za kavu, a ona zemeruši do kumine kuće – Mara je povela razgovor.
– Mi smo se, bome, te lipe kave napile i ispokojile. Vamo je nije bilo kupit, a branilo je nosit priko granice, svejedno su je ljudi donosili iz Njemačke, sakrivajuć u kapute, pod sicove, svakako – prisjećala se Anđa.
– Ja sam je prinio stotine kila – Jure živnu govoreći – jednom nas milicija zaustavila u Šujici i sve oduzela. Tada je samo tetka Ruža donila dva- tri kila, sakrila u štramplice, nju nisu pipali, a nas muške prigledalo do kože, đavliji je to bio vakat, jadna ti majka.
Sjećanje na minula vremena što su na ovim ljudima ostavila svoj pečat, popratila je i kratka stanka začinjena Anđinim nostalgičnim uzdahom.
– Dobro se mi ispričasmo bez kave. Sad ću ja pristavit vodu za ovu našu neskušu.
-Nemoj samo da bude udovička – oglasi se Manje – prisloni uz nju rakiju.
Uz poznatu kavu dočekušu kojom su započinjala druženja, pekla se i razgovoruša, vjerojatno podnevna uz koju su vođeni razgovori, pregovori i dogovori, a onda i kava- sikterušu kojom se druženje privodilo kraju.
Manje često spomene i udovičku kavu, onu bez rakije. Ta je, vjerojatno, naša jer su muškarci ovog podneblja više ljubili rakiju, nego kavu.
– Triba ubit ba’cile!- bila je uobičajena Manjina, prije zdravice: „Živili u zdravlju!“
Iva Bagarić/Tomislavcity
