Obred paljenja svijeća za blagdanskim ručkom Manji i Juri znači puno, pridaju mu važnost i cijene zajedništvo oko obiteljskog stola:
– Ove godine mi se mililo užeć sviće ko nikad. Sva dica došla kući. Kanila nas se bolešćurina korone, a bila je uzela ba – ma, bože oslobodi – prozbori Jure zadovoljno držeći u ruci čašu crnog vina i komadić kruha kojim se gase božićne svijeće.
– Kašljucamo mi pomalo i ove godine, ali niko se nikog ne boji. Ma, ja uvik ponavljam da je stra gori od bolesti – nadoveza se Anđa uvjerena kako ima pravo koje joj često osporavaju.
– I vrimo se lipo učinilo pa se moglo k misi svako jutro, odavno u došašću nije bilo lipše pod nogom – zadovoljno će Mara zatežući plisiranu suknju po koljenima.
– Meni je srce na mistu od one nedilje na početku došašće kad nas Ivan odvede na tribinu „Istine i laži o hrvatskoj povijesti“. Razveselilo me kad sam čuo da učeni ljudi govore ono što smo mi neuki znali cili život. Ma, đžaba ti znanje kad nemaš moći u društvu, ne tutiše te se?
– Imaš pravo, kume! – živnu Manje vidno raspoložen – ja nisam okom trepno dok je Dujmović govorio, a tio sam mu uletit u rič i kazat da i ja dosta znam. Znaju sve „bile glave“ koje su povist učile iz života, a ne iz knjiga. Nisam mogo odolit želji da čovika na kraju plenem po ramenu i rečem: „Alal ti vira!“
– Eto ti te Bože?– prigovori mu Anđa – to nije kulturno!
– Ih, šta sve nije kulturno, Anđe?– okuraži se Manje – kad bi kulturni volili istinu, stalo bi se ukraj lažima. Taki kroje istinu svojim aršinom i kuvaju kašu u kojoj maste prste, nije ih briga za obični svit. Lažu i sami sebi. Laž se skoro primila, ko kupus posli kiše.
– Istina je danas podređena interesu, teško izlazi na vidilo, ali ima ljudi koji se bore za nju: Jurčević i Leljak, Dujmović i Vukić, svaka im čast. Pišu dobro i argumentirano, odaju i govore, ta „istina će nas osloboditi“, rečeno je, a mračnu prošlost triba rasvitlit.
– Kaj treba? Moj tatek poveda: „Okanimo se prošlosti, a gledajmo napred!“– u raspravu se iznenada uključi nevista Štefica na sočnoj kajkavštini – ne ćemo se navek svađati?
– Nevista! – opomenu je Mara – ne zalazi s njima u raspravu, ti to ne razumiš?
– Kak ne razmem? – ljutnu se Štefica – moji imaju praf kad ne razmeju to vaše domoljublje? Tolika ljubav za državu u kojoj ne živite, fakat, nije normalna?
– Svašta nam se može osporiti, ali domoljublje ne može – Ante pokuša primiriti ženu pozivajući je na druženje s prijateljima u Hajdučke vrleti.
– Bumo papali puru? Tak će mi dobro doći posle masnih obeda – zaokupi joj Ante pažnju, ali je i dalje zvoncala odlazeći – ove dedine rasprave, fakat, smaraju. Kak čovek ne može odmać od prošlosti? To je meni bedasto, kaj ne?
– Vi Zagorci ste dobro živjeli od politike koja je našem narodu nanijela mnogo zla, zato se ne razumijemo. Ljudi koji su tu nepravdu osjetili na svojoj koži kroz progone i zabrane, ne mogu to zaboraviti, i ne trebaju. Treba govoriti i tražiti istinu, radi mira – Ante je stao u obranu očevih uvjerenja, takva su bila i njegova.
– Dobro nas čovik počasti one nedilje kad na tribini spomenu Hrvate i Hrvateke? – nasmija se Manje zagonetno – sve kazano u dvi riči.
Ivan je pratio raspravu iz prikrajka razmišljajući o zdravom duhu ovih vremešnih ljudi koji su cijeli život podredili borbi za istinu o svojoj prošlosti. Odlično su rezonirali društvenu zbilju, dobro poznavali prošlost i učili iz nje. U njihovim razgovorima nije bilo truna mržnje, ni osvetoljubivosti, samo potreba da se sazna istina o žrtvama ratnog bezumlja, prava, a ne nametnuta.
Iva Bagarić/Tomislavcity
