Ovogodišnji prvi svibanj bio je pomalo drugačiji. Umjesto na izletišta, brojni su se uputili tamo gdje su naši križevi. Kolona Duvnjaka i Posavaca pridružila se već uhodanoj koloni Hercegovaca na putu prema Groblju mira na Bilima povrh Mostara.
Sva naša slavlja i vode prema križevima, Bogu hvala da je tako. Nismo mi za isprazna druženja. Kao narod uvijek smo bili drugačiji. Očitovalo se to kroz povijest.
Naše kolone su drugačije, i smjerovi su nam drugačiji. Ne damo se zavesti grlatim govornicima i ne nasjedamo na kojekakva obećanja, zbog toga smo itekako obilježeni. A naša obilježja su u znaku križa, kao dokaz kako se do pravog cilja dolazi kroz muku i patnju.
Ove godine na Groblju mira postavljeno je 350 križeva Duvnjacima stradalim u Drugom svjetskom ratu i poraću, od ukupno 2021 planiran za žrtve tog razdoblja.
Na putu prema Groblju škrti hercegovački krajobraz, a onda, kao cvijet u bespuću, uređeno memorijalno groblje, s mnoštvom bijelih križeva, uredno raspoređenih po označenim poljima.
Tu je naša zbilja i naša prošlost. Oplemenjeni kamen govori tišinom koja seže u nebesko plavetnilo. Dostojanstveno. Veliki križ u središtu, replika onoga Vukovarskoga. I osjećaj sličan onome kad se dođe u Grad- heroja, probuđeno domoljublje pomiješano s tugom i ponosom.
Središnjim dijelom dominira velika kapelica posvećena Josipu Radniku, a ispred nje prekrasni spomenik, sofisticirani prikaz Majke koja u naručju drži mrtvoga Sina. Pieta, djelo domaćeg umjetnika, znakovito.
Tisuće bijelih križeva u označenim poljima, 3000 s pločicom na kojima je upisano ime i prezime, ime oca, godina rođenja i godina stradanja. Tako malo, a tako puno, godine govore. Svi su bili mladi. Godina stradanja slična, gotovo ista, 45., 46.? Kraj rata i poraće. Smaknuti.
Rodbina u ophodnji, traži svoje bližnje, traži imena. Dirljiv prizor u susretu s križem, neraskidiva krvna veza.
– Evo ga! Bože moj! – kratka stanka, križanje i molitva pred dragim imenima.
A imena govore, Marko Ivanov, Ilija Ivanov, Mate Antin, Jakov Markov, Ivan Jurin, Pere Veselkov …
Njih nema, ali njihova imena žive u njihovim nećacima. Živi i sjećanje na njih, ovi križevi će ga sačuvati od zaborava.
– Bogu hvala da im imamo gdje zapaliti svijeću i za dušu se pomoliti – zbori žena u crnini uz koju stoji unuk i pomaže joj zapaliti svijeću.
Oglasiše se zvona i zvonjava se razliježe Bilima. Nekada se na ovom mjestu vodila borba, bio se boj, tu se umiralo.
Danas se ovdje čita Kristovo evanđelje, moli za mir, poziva na oprost. Danas se Hercegovina u Nebo zagledala, a ono zarosilo blagoslovom.
Iva Bagarić/Tomislavcity
