Dane i Anka su se voljeli potajno od onog ljetnog sutona kad je Dane došao zahvaliti Anki što ga nije „raznila“ budući da se prema njoj ponio nedolično. Priznao je svoju nepromišljenost i pokajao se za nju te pristao na Ankine zahtjeve. Ona je tražila da taje ljubav dok se Ivan i Venka ne uzmu te da se zarekla doći „čista prid oltar“. Dane je bez prigovora pristao, samo da bude s njom. Ona krilatica kojom se i sam hvalio kako se na silu “s curom Boga ne moli“, pala je u vodu. Trenutci provedeni s Ankom su mu prijali, iako su isključivali dodire. Ponekad bi, na Ankin poticaj, s njom i molio tražeći da to nikom ne kazuje. Ljubav ga je uistinu preobrazila na dobro.
A dobro se oduvijek svojatalo, kao naslijeđe ili životni doseg. Malo tko bi javno priznao svoje mane, ali bilo je i takvih.
– Ne valja mi narav! – priznala bi Jaga – srića pa Venka nije na me. Da joj se strpit i prišutit dok ja izletim i rečem šta i ne mislim. Dane je na me, ali mušku će teška narav nanit manje šćete.
Dane je uistinu bio hirovit i buntovan. Svi su znali kako će uvijek uradit ono što mu se brani pa bi s njim taktizirali.
– Kome je mrsko donit drva? – upitao bi Blago gledajući u sinove. Danine bi oči zaiskrile isti tren:
– Meni nije! – skočio bi i odradio zadatak.
Da mu je naredba bila izrečena kao oštra zapovijed, Dane bi lako planuo i odlučno rekao:
– Ne ću!
– Na koga je? Nije Plemića naravi? – zapitali bi se ponekad kad bi Dane naglo nastupio u igri „prstena“. Planuo bi kao šibica na malu nepravdu, skočio se i hirovito prekinuo igru.
– Taki sobom! – pravdala bi ga majka – nije lako s teškom naravi ni pametnoj glavi, a kamoli mom Dani. Ma, nadam se ja kako će se nać kakva koja će ga smekšat.
– Oće! Naše kolino drži do žena – volio je tumačiti stric Jandre – od Plemića nije otpala rđa. Malo nam je Dane jogunast i na svoju ruku, ali nema ga u puku naočitijeg i oskočitijeg.
Bio je Dane živahan, buntovan, prepoznatljiva grlena smijeha i vesela pogleda, a nemirna duha. U mjestu je slovio za „pivana momka“. Stasit i „životan“ predvodio bi kosce na livadi ne dopuštajući ikom da mu se približi. Crne oči bi mu se zažarile u natjecanju bacanja „kamena s ramena“ i mamile uzdahe seoskih djevojaka.
– Dane nije Dane!? – zamijeti te zime jedna seoska djevojka u večernjem sijelu.
– I meni se čini neobičan – potvrdi druga – gleda prida se, a nijedne se cure nije dodio cilu zimu. Prije nismo mogle ostat od njegova drpanja.
– Nije njem lako zbog sestre. Ko zna oće li je Ivan privest? Nije zgodno gledat mule u kući? – poluglasno i šmrcavo proricala je mirna Mandica vrpoljeći se na tronošcu.
One nedjelje kad se u crkvi navistiše Venka i Ivan, uhvati se Dane za Anku u kolu. Pogledi su ih razotkrili, a ni oni se više nisu skrivali. Ljubav je ublažila Daninu buntovnost pa je mirno prihvatio poraz u bacanju kamena. Kad mu je odbacio mladi Brižanin, mirno mu pruži ruku i, na opće iznenađenje, samo reče:
– Bolji si! – onda potrča za djevojkom koja je krenula s misarima kući.

Iva Bagarić/Tomislavcity