Odijevanje je oduvijek bilo više važno ženskom, nego muškom svijetu. Dakako, ne računajući iznimke. Sklonost lijepom odijevanju netko će uzeti kao vrlinu, a netko, prikrivajući osobnu lijenost, prozvati tu pojavnost negativnom. Uvijek se u razlučivanju jasnije očituje osobnost, nego prava istina.
Ali, oduvijek je lijepa žena bila ugodna pojava, sad više muškom, nego ženskom oku.
Tako se stari Ćipa, na opće iznenađenje, oglasio s bolesničke postelje na upit žene Anđuke:
– Šta bi ti volio? Ima li išta što bi te pokripilo u boli?
– Volio bi’ vidit Šuičkinu Maru! Ti me, stara, zapuneš ispod šudara k’o zmija?!
– Ne ćeš ti umrt! – stica se Anđuka – a Maru ti ne ću zovnut, zaozinad? – onda, kad shvati kako Ćipa i nije ozbiljno bolestan, doda sebi u šudar – Crko? Osto? – Znala je ona za Ćipine šale, ali ženska sujeta, dotičnu, nije podnosila, iako joj bi drago zbog Ćipina zdravlja.
Ubrzo se Ćipa oporavio od bolesti i sjedeći ispred trapa veselo pozdravljao seoske kupelice i kopačice. Oponašali su ga i mali unuci ponavljajući za didom: – Razlika je Šuičkina Mara!- Ćipa bi potom nadodao.
– Razgali ti dušu kad naliđe. Uvik lipo privezane pregače i zategnuti čorapa. U moje Anđuke sve visi k’o na šćapu, a čorapi skesani? Izgubi lastike, đaa je zaboravnu! Razlika je Mara?
– Jazlika je Maja- ponavljao bi i mali unuk vrteći drvenu čevrtaljku.
– Eto, je!? – vrcnula bi se Anđuka ne pokazujući ljubomoru, ali ne bi mogla prešutjeti.
Bilo je to vrijeme kad se nosila narodna nošnja, sve žene su bile isto odjevene u košulje od domaćeg platna, tkane pregače i čerme te šudare na glavi, ali se vidjela razlika. I tada je postojao stil.
Dolaskom „prtenine“, nastupilo je novo doba.Vunena odjeća brzo se zamijenila prtenom unatoč provjerenoj kvaliteti. Vuna kao prirodni materijal bila je ugodna. Zimi bi čuvala od hladnoće, a ljeti štitila od sunca pa se žene nisu žalile na vrućinu.
S prvom suknjom iznad koljena u selu je nastala pomutnja. Baba Jaka je gledajući nevistu u novoj uskoj suknji, glasno zapomagala:
– Ugledaše se ženska kolina, nesta stida! ‘Ko zna na što će to izać, a na dobro ne će, virujte mi!
Nije se više pridavala važnost babinu brojanju i zlosutnom proricanju. Nova moda je rado prihvaćena i brzo usvojena. Sa starom nošnjom i stari svijet je padao u drugi plan. Jaka se teško mirila s tim. Odvažila se jednom prije mise na groblju prići fra Klemi i glasno ga upitati.
– Smi li se krećat u litanije? Tribalo bi nešto nadodat!?
– A što bi ti nadodala, Jake? – upita fratar uljudno.
– Ja bi prislonila uz ono od munje, groma, grada i zle godine“ i kratki sukanja – oslobodi nas Gospodine!
Jakina zamolba je ostala zapamćena kao šaljiva anegdota iako Jaki to nije bilo smiješno. Nije ona mogla prihvatiti novine u odijevanju, a još teže nevistino vlasništvo nad takulinom, bez njezinog suglasja. Bunila se na sav glas, ali vrijeme je gušilo njezino prosvjedovanje. Teško joj je padalo i sinovo odobravanje ženinog ponašanja.
– Sve tokraće, jadna ti majka? Veliko rugo dođe u naš svit? Kratka suknja skratila je i mušku pamet, je dvi ise?- tako bi često komentirala novi „oblačaj“, a zapravo je žalila za svojom „vladavinom“.
Čudila se Jaka i ženskim hlačama što ih prva u selu odjenu njezina unuka Jakica.
– Ne ruži mi imena, sto ti usta! – onda bi nastavila.
– Dobro je što ljudi zarađuju i prave kuće, ali ne valja što se žene zgalaše i u ‘lače uđoše? Ne valja i gotovo. Ma uvik se uz dobro prisloni i nered i „ne da ti očima progledat“. „Šta god u svitu, nadaj se i kod kuće“.
Vrhunac Jakinom nezadovoljstvu bio je trenutak kad se njezina draga unuka i imenjačica uputila u grad u kratkoj suknji – minici.
– Vrime te smirilo, šta si to obukla? Kazat ću te ćaći! – i uradila je to.
– Ma, naružit će i sebe i nas!? Kakva je to suknja, od pedlja i podlanice? Nema više u njoj. Ne daj takoj među svit ako ćeš me poslušat?
– Ne će nju naružit kratka suknja, već kratka pamet. – čula je Jaka odgovor od kojeg je protisnu u žličici.
Iva Bagarić/Tomislavcity
