Obitelji Bariše Poljičaka i Blage Plemića odavno nisu imali veseliji Božić. Kao da se sva ona briga, strah i strepnja rasplinula Ivanovim dolaskom i najavom vjenčanja s Venkom.

Živnula su oba susjedna sela, Dočani i Brižani, u pripremama za skore svatove. Dok su žene plele bozavce za svatovske darove, muškarci su timarili konje dodajući uobičajenoj mjeri zobi još pregršće kako bi se zasjajile konjske sapi i probudila uspavana snaga.

– Ćaća! – odvaži se Dane zamoliti – kad bi mi tio upitat Perkanova Alata za svatove? Volio bi uzjašit na njega, nema ga lipšeg na ovaj kraj.

– Oću, Dane!b- obeća Blago – dat će Perkan, s njima su se naši stari kumili, a „kumstvo ko i rodstvo“. Uvik smo se mogli snaći jedni kod drugi.

Ženskadija će šarenom smisom nakitit oglav, nabavit ću i nove praporce! – Dane je uživao u planiranju. Zadovoljno se češkao po glavi zahvalan za ćaćino obećanje. Već se zamišljao kako jaše nakićena Alata.

Trka će bit moja! – nije mogao prešutjeti veliku, još neispunjenu želju.

„Ne izuvaj se prije gaza!“ – opomenu ga otac ponosno.

I Venka se spremala za vjenčanje otkad su joj „izašli dani“. Kitila je čermu pletenim gajtanima, vezla porub na bijeloj košulji, plela čarape sa zasukama i bilila opanke oputare. Isplela je i nove uplitnjake u pletenice, ušila plete na žensku kapu ispod šudara. Ivan joj donese iz grada nove sjajne papte oko struka pa se Venka poče ogledavati u zrcalu obješenom na perdi uz vrata.

Kršna ti si, lipa moja! – strina Cvita se s ljubavlju zagledala u Venku na dan svatova.

– Nisam za bacit! – odvaži se Venka uz veseli osmijeh. Odavno se nije tako sretno nasmijala. Prepoznala je strina u tom osmijehu iskazanu joj zahvalnost. Učini joj se da ugleda i suzu radosnicu u Venkinu oku pa je lagano obrisa uz prigodne riječi.

Neka ti je s blagosovom, moja Venka. Evo, osvidočile smo se kako teškoće minu i sve ode na dobro onom ko se pouzda u Božju Providnost, nek ti to uvik bude na pameti.

Zaigra Venkino srce od izrečenog blagoslova pa zagrli dobru strinu Cvitu, a onda i majku Jagu koja je slušala ovaj oproštaj. Trebala ga je izreći ona – majka, ali se nije ljutila na jetrvu kojoj je s pravom pripala ta čast.

– Strina ti je sve lipo kazala, meni se nekako ne da liporičit, ali znaš da je mater jedna jedina – jedva izgovori Jaga. Napravi znak križa nad Venkom te pogleda na bešiku u kojoj je spavala mala Marija.

– Ja ću malu mukaetit dok vi odete na vinčanje.

Svanu se i tebi, nevista,  svoju brigu pod tuđu striju“ – začini ovaj svečani trenutak tetka Jela, Blagina sestra, izrekom vezanom uz žensku djecu. Ona je donijela prinos za sinom koji će ići u svatove, u Venkinu pratnju.

Eto svatova! Ajde, Jage, okiti prasvaticu! – veseli glas izvana priguši probuđene emocije. Zvuk praporaca i konjskih kopita te glasno pocikivanje potisnuše svu nelagodu bliskih susreta i preobraziše ih u veselje. Svima je prijala Ivanova pjesma: “Ja ću sebi Brižanku dovesti – učit ću je mlaćanicu mesti!“

Domalo se svatovska povorka od dvadesetak konjanika uputi poljem prema crkvi.

Iva Bagarić/Tomislavcity