Bože moj, oće li nam ikad svanut? – pitala se strina Cvita spontano u trenutku dok je završavala bozavac i pletitkom iglom se češkala iza uha. Ovo ozbiljno pitanje bilo je ponukano gustim oblacima dima iz Jandrine lule jer se on nije obazirao na ženin kašalj, niti Venku i novorođenče u bešici.

Svanut će nam kad nas odnesu pod borove! – I Jaga okrenu mudrovati prenuvši se od kunjanja, priveza kudilju i nastavi presti. Trebalo se skastiti s rađom, opresti vunu za nove bičve i vunene guće muškadiji kako bi „sinuli“ na Božić, takav je bio običaj.

Dok su jetrve plele i prele, braća su razglabali o stanju piće i slame u pojati te količini žita u ambaru. Venka je ležala za šporetom pokrivena vunenim biljcom. Nisu se porodilje ustajale dok im „ne izađu dani“.

– Dodajder Jandri ugljen – zapovijedi Blago Jagi ne obraćajući joj se imenom.

Oću! S draga srca. Ne bi’ ja bratu iskvarila za cili svit – Jaga  mašama izvadi žar iz vatre i prinese djeveru da pripali lulu. Time posvjedoči dobar domaći odgoj koji je uključivao poslušnost iz poštovanja.

Još ću ovu zadimit pa ćemo kući– pogleda Jandre u Cvitu – triba povirit na kravu, vada joj je se otelit. Velika je ladnoća, tribat će tele u kuću unit- pri tom se grlato zasmija:

Rastirat ću mlađariju, ne će silit u našoj kući neko vrime.

Bila je česta pojava da se tele ili ždrijebe unesu u kuću, u zimsko doba. Prilike su, kao i uvijek, diktirale pravila.

Sljedećeg jutra dok je „srce pucalo od leda“, utabanom stazom prema Blaginoj kući gazio je naočiti muškarac  ostavljajući desnom nogom neobičan trag u snijegu.

Nekako svečano su zaškripala drvena vrata kad ih je lagano otvorio osjećajući toplinu iznutra. Zastao je od ljepote prizora.

Ivane! – uskliknu Venka pa zašuti. Nije znala što bi rekla. Nespretno je povlačila vunene prostirke i pokrivala prsa raskopčanom bijelom košuljom držeći u naručju novorođenče.

Venka! – Ivan se zbunjeno ogledao po kući. Slika mlade žene u domaćoj bijeloj košulji s raspletenom kosom na tamnoj postelji čađave sobice, doimala se čudesno. Ivanu se učini kako je Venka ljepša nego prije. Blago rumenilo oblilo joj je svijetlu put pa se stopilo sa sjajem u crnim očima što zaiskriše zagledane u došljaka otkrivajući i sreću i tugu, veselje i bol.  U njima je gorjela ljubav spremna briznuti kroz suze radosnice.

Dogodilo se to u trenutku kad je Ivan napravio par koraka prema Venkinoj postelji. Vidjela je kako vuče desnu nogu. Nije joj to zasmetalo, očekivala je i gore, naslušala se svakojakih priča.

– Bogu hvala, dobro smo – jedva izusti kad osjeti Ivanovu blizinu. Nije mogla suspregnuti suze. Potekle su oslobođene svih zapreka. Kao da je blizina voljenog muškarca odagnala sve strahove i nesigurnosti.

Ivan je duboko proživljavao ove trenutke trudeći se ostati razborit.  Ustručavao se poljubiti Venku pogledavajući prema vratima, ali je spontano i nježno poljubio malu Mariju.

– Kako je malešna – reče.

– Narest će – izusti Venka kroz suze i blagi smiješak od kojeg Ivanu zatopli oko srca.

Čarobni trenutak prekide bučno otresanje snijega s nogu popraćeno glasnim klapanjem posuda u kojima je Jaga nosila tek pomuzeno mlijeko.

Ivan se brzo pridiže s Venkine postelje i na pristojnom odstojanju dočeka Jagu, a potom i Blagu.

Domalo je potekla priča, kruta i nespretna pa se razvila u žučni razgovor s važnim planovima. Pao je i dogovor o skorom vjenčanju, odmah poslije Božića.

– Nema se tu šta čekat – omače se Jagi.

– Ja tribam maloj našarat bešiku – Blagi je to bilo jako važno.

Iva Bagarić/Tomislavcity