Ivan se osjećao bolje otkako je javno priznao ljubav, ili obvezu, prema Venki.  Govorio je o njoj i doktorima koji su ga liječili. Svi su odobravali njegovu odluku cijeneći iskazanu odgovornost, iako su na sva usta hvalili Cvijtu i njezinu uglednu obitelj.

Treba postupiti kako Bog zapovijeda! – bile su riječi Ivanova ispovjednika fra Stjepana s kojim se sprijateljio radeći kod fratara. Kasnije je rado odlazio u Knjižnicu Male braće, tamo je upoznao Cvijetu. Divio se njezinoj ljubavi prema knjigama. Pričala mu je o  bosanskoj kraljici Katarini koja je oporučno Bosnu ostavila Svetoj stolici ukoliko se njezina djeca ne vrate vjeri otaca.

Ne znam ni da smo je imali? – priznao je Ivan iskreno. Cvijeti se jako svidjela njegova dobrodušna jednostavnost.

Ivan se u bolnici sprijateljio i s gosparom Vlahom koji je ležao do njegova kreveta. Budući da je bio politički aktivan, sveudilj bi pričao o društvenim prilikama, atentatu na Stjepana Radića i o ugroženom hrvatstvu. Ivan ga je volio slušati. Upijao je njegove riječi. Odlučio je pristupiti  Hrvatskoj seljačkoj stranci čim bude mogao.

Moji se ne razume u politiku, većina je nepismena, ali dobro znaju šta vole, za to ginu.

Srčanost je plemenita odlika, često vrjednija od znanja, ali trebamo se čuvati ratova u kojima samo groblja punimo. Bitne se stvari rješavaju razgovorom, dobrom procjenom, znanjem – tumačio je gospar Vlaho slijedeći Radićevu politiku, bio joj je odan.

Ako dođe do rata, mene ne će uzet u vojsku ovako contava? –  Ivan se šalio na svoj račun.

Čestita su vrsta tvoji, od davnina – tekle su Vlahine pohvalne riječi – pošteni ljudi puno ne pametuju, oni djeluju.  

Ivanu su jako prijali ovakvi razgovori. Osjećao se bolje sa svakom novom spoznajom i planirao kako će, kad dođe kući, poticati na opismenjavanje, razgovor, međusobno uvažavanje. Stečeno znanje, iako manjkavo, otvaralo je put dobru. Ivan je svim srcem prionuo uz kulturu dijaloga. Bio je uvjeren kako dolazi bolje vrijeme u kojem će njegov narod konačno biti „svoj na svome“, ne oduzimajući to pravo ni drugima. Dobri ljudi često žive u zabludi dok moćnici zlorabe znanje zbog kojekakvih interesa.

Ivan je u bolnici naglas čitao pjesme i zapise iz Kačićevih „Razgovora ugodnih“.  Veselio se knjizi što mu je darova prijatelj fra Stjepan, njome je kratio bolničke dane. Hvalio se i lijepim rukopisom stečenim u vojsci, služio je mornaricu tri godine u Boki Kotorskoj. Njegova pisma, što bi teško stizala u zavičaj, bila su tema razgovora među pismenim sumještanima, a takvih je bilo veoma malo.

Ne virujem ja nikom, nego fra Miji, on će meni sve dobro rastumačit – govorio je Ivanov otac donoseći pisma na čitanje u samostan k omiljenom svećeniku.

U pismu su dvi cedule, jedna za mene, jedna za Venku – pojašnjavao je fratru kojem je bila poznata njihova obiteljska drama.

– Ivan je čestit – fra Mijo je čitajući pismo hrabrio  Barišu Poljičaka.

– Uskoro će Ivana otpustiti bolnica pa će krenuti kući. Jedan naš fratar će ga uputit do Mostara, a ondje će se pobrinuti za nj. Nekako će se prebacit do kuće, nemojte brinuti. Pozdravlja svakoga tko za njega upita. Venki poručuje neka se ne boji ničega. Čim dođe kući, vjenčat će se kako Bog zapovijeda.

Jakako, već po Božjem redu, „ne živi čovik orlova vika“!? – doda Bariša zahvalno i zaputi se preko polja.

Iva Bagarić/Tomislavcity