Završio je rat, a brojni mladići se nisu vratili kućama. Iako je sve ukazivalo na tragičan kraj, njihovi su gajili nadu u povratak.
– Mnogi su ostali na Bleiburgu poslije predaje, puno polje razoružanih vojnika – pričali su preživjeli svjedoci – svima je obećana sloboda, ali?
Slava, žena Ante Plemića Blagina živjela je sa strepnjom. Molila je Boga da ne doživi onaj teški trenutak kao kad je stigao glas o Jurinoj pogibiji. Ona nije gubila nadu u Antin povratak. Jedne nedjelje je došla od mise ozarena lica.
– Pričaju po gradu da dolaze pisma od Ante Plemića, samo ih ne daju nama u ruke. Nisam lipši glas mogla čut. Kad je živ, stignut će kući kad – tad.
Zaboli Blagu duša pa se povuče na uzvisinu iznad sela odakle je pucao pogled na polje, nije ništa govorio. Bojao se sebi priznati kako je ono što priča zet Ivan, istina.
– To je varka i đavlija igra. Najviše naših je ubijeno na Bleiburgu, a sad prodaju priče o pismima. Namira im je pustiti laž u narod. Znaju kako će žene povirovat, svak viruje u ono što voli, a sa sebe će skinut krvničko ime. Samo đavlu more past na pamet taka privara.
Uistinu su žene povjerovale u priču o pismima pa su znatno mirnije provodile vrijeme radeći uobičajene poslove. I Jaga je malo živnula, ali je stalno spominjala obnevidjelost.
– Oči mi iskapiše gledajuć prema testi. Ove godine ne vidim udit u iglu, a uvik triba ponešto okrpit. Ja sam svoje oči isplakala za Jurom…
– Tebe je, Jage, dovest magare ispod Kosice – zapovjedi joj Blago pri objedu samo kako bi skrenuo tešku priču – duravo je prikoviše.
– Ne vidim ti ja magare pod Kosicom – pravdala se Jaga – pošalji malog Marka po nj. Mene oči ne služe, zdravlja mi.
– Ih, babe! Ne vidi magare pod Kosicom, a vidi cvrljak u puri! – mali će unuk dječje iskreno.
Upravo su objedovali puru i Jaga je više puta ugrabila čvarak za kojim je posegnula Markova drvena žlica. Samo u Plemića kući se nije kladalo pri objedu, svi su imali svoje drvene žlice, bile su čak i lijepo izrezbarene, Blago ih je uresio svojim rukama.
Dječja iskrenost nasmija sve ukućane pa i babu Jagu koja izmamljeni osmijeh poprati čudnom grimasom.
– Moram se zasmijat, od sve muke.
– Valjalo bi okrečit kuću – javi se i nevista Slava – ako Ante dođe, nek je lipše. Proliće je, a meni se mili otkad spominju njegova pisma.
– Neće li Bog providit? – živnu Jaga i zaputi se prema Kosici gdje je paslo magare.
Iskoristi priliku svratiti u rodice koju odavno nije obišla.
– Ne ću joj doć prazne ruke, u velikoj je potribi – pomisli – ponit ću joj malo „bliznice“, nek začini puru, suvoparno se. Mogla sam joj koji put bit u potribi, ali sam se zabavila svojom mukom.
„Bliznicom“ su seljani zvali savijeno svinjsko salo, osušeno i ostavljeno na tamno mjesto kako bi što dulje trajalo kao začin puri.
Osluškivala je Slava tog proljeća ne će li štogod čuti za muža, ali tužne su vijesti dolazile u selo. Iako je rat završio, poraće je bilo teško. Ljudi koji nisu simpatizirali novu narodnu vlast bivali su privođeni, pritvarani, premlaćivani, ubijani po polju i planini, nekima se gubio trag, nije se smjelo ni govoriti o nestalima. Mrak okrutnog jednoumlja spustio se na kraljevski kraj, ali u svakom povijesnom mraku bilo je onih koji su širili svjetlo.
Iva Bagarić/Tomislavcity
