Druga polovica minulog stoljeća zapamćena je kao turbulentna na svim egzistencijalnim razinama. Susret novog i starog pratile su brojne nepoznanice, često i tragikomično obojane. Kad je u siromašna hercegovačka sela stigla elektrika i prvi električni uređaji, susret s njima polučio je niz humorističnih situacija. Znanost, za razliku od političke ideologije, nije zamjerila zdravom duhu na komentarima koji su često bili neprimjereni.
Kad je baba Ruža prvi put sjela u automobil, dogodilo se da je ovarisala na vozačevo mjesto pa se zadovoljno smjestila u udobnom sjedištu zagledajući upravljač preko kojeg je prebacila svoj vuneni plet i zakačila drvenu čogu.
– Pomakni se, baba – zamoli je zet prije vožnje kući – tu sjedi vozač.
– Ja se nigdi ne mičem – usprotivi se baba – „di pala, tu ostala“. Evo ti prazno misto s druge strane. Kakva je razlika?
Trebalo je vremena da baba shvati poziciju vozača. Tko zna kako je ona poimala automobil, vjerojatno po doslovnom značenju – samovoz.
Slično se dogodilo i staroj Stani kad je u kući zasvijetlila prva žarulja:
– O, stari, ušćini me da vidim jesam li živa ili su me anđeli u raj doveli.
– Živa si, stara, viru ti zadajem, samo ti se čađa uvatila za obrve. Da se mene pita, ja ne bi struju uvodio u spavaće sobe.
Velika vijest prolomila se mjestom kad je Stipan Muškića donio iz Njemačke prvi radio.
– Žene moje – čudila se baba Manda – ova čeljad u kutiji ne okuša žitne mrve, a povazdan pričaju, pivaju, jezik ne uvlače.
– Nemojte i’ palit dok ja ne smirim ajvan – zamolila je ukućane susjeda Mara kako bi i ona sve čula jer nije razumjela način emitiranja radijskog programa.
Prvi televizor upalio se u Manjinoj kući pred brojnom publikom iz cijelog susjedstva. Natiskani jedni do drugih seljani su na koljenima čekali živu sliku. Uzdah divljenja pomiješan s čuđenjem prolomio se prostorijom kad se na ekranu ugledao tv-spiker.
– Ovaj isti pokojni Iko – ote se strini Kaji. Ona je svakom tv – licu našla dvojnika u selu.
– Evo, kad nestane struje, more se prid televizorom večerat – zaključi strina Kata čudeći se mlađariji koja se smijala njezinoj izjavi.
Bilo je to vrijeme kad se slika namjerno zatamnjivala pri kakvim ljubavnim scenama. Pri tom bi televizor doživio i javne pokude. Baba Manda je odlučno stala u obranu novog uređaja kao da je kućno čeljade:
– Nije bio vako prezobrazan, k’o večeras, otkad je došo u našu kuću, zdravlja mi.
Prvi susret babe Virke s javnom ustanovom u kojoj je radio njezin nećak, ostao je zapamćen po babinom izuvanju u uskom hodniku prekrivenom novim tepihom. Nije baba Virka voljela izuvanje jer joj se činilo kao tuđi običaj, a prema prostirkama i novim portretima na zidu imala je više strah, nego poštovanje.
– O, tetka!?– iznenadi se nećak vidjevši ju bez obuće na nogama – kud si se izuvala?
– Ne ću obuvena u ovu lipotu, moj sinko! Mogla bi bit kriva pa kuš onda?
Dok su drugi službenici sa žaljenjem gledali ubogu seosku ženu, njezin nećak je znao kako tetka i nije tako neznana i naivna, voljela je ona nastupiti u svom stilu. Zagledana u sliku na zidu ureda, tetka slegne ramenima pa tiho upita nećaka, pazeći da ju nitko ne čuje:
– Kakva je razlika između fiće i mercedesa? – izreče pitanje zbog kojeg je i došla u grad.
– Velika, tetka! – uozbilji se nećak – znaš ti za tu razliku, samo se praviš da ne znaš?
– Bog me ubio ako znam? – zagonetno će tetka – ja samo znam za razliku između luksuznog i teretnog auta?
Iva Bagarić/Tomislavcity
Foto: Ilustracija
