Etimologija riječi struga vuče u praslavenski jezik, a sama riječ ima više značenja.
– Bit ćeš sritna! – davno je Mari rekla jedna nosavica prodajući šnale, igle i drugu bižuteriju po hercegovačkim selima. Na Marino čuđenje i sumnjičavost, pojasnila je:
– Velika ti struga između prednjih zuba!
Budući da se naš narod odavno klonio praznovjerja, a poglavito Mara, nije se obazirala na izrečenu prognozu, iako je ista živjela kod lakovjernijeg svijeta.
U našem kraju struga se zvao prolaz u tor ili ograđenu livadu. Struga se zidala i raziđivala, plela od grana u plot, kovala u drvenu lisu, a služila kao prolaz ili zaklon, nekad i omiljeno mjesto dječje igre.
Kad su se djeca okupljala na igru pokraj Ikine struge, njegova žena nije podnosila dječju graju pa bi ih tjerala mašući velikim drvenim očenašima.
– Prtljajte mi od kuće, ne mogu kruničat na miru. Ala, ala!
-Kani se dice, stara!- protivio se stari Iko – šta ti čine?
Baba bi planula, udarajući se u prsa u znak kajanja.
– Nu, nu, – kontala bi – nije moja ograda dičije igrališće, nek se igraju prid svojom kućom! Ne znam šta i’ vuče vamo, k’o zaozinad. Vide dica da i’ ti sokoliš, a mene ne svijaju, džaba što se izavazi povazdan. Kad bi im ti reka da se odmaknu, možda bi i poćutili.
– Di ću dicu gonjat!? – pobuni se Iko ironično – pa da se vesele kad umrem?
Te Ikine riječi pokazaše se kao proročke. Jednog ljetnog dana u suton, kad se nebo žarilo ispraćajući sunce na počinak, Iko se oprosti od svoje žene. Vijest o njezinoj smrti brzo se pronese selom, kao blagi lahor, pozivajući susjede na molitvu pet očenaša. Brižni susjedi napraviše drvena sjedišta uz Ikinu strugu kako bi seljani imali gdje sjesti poslije molitve, popiti rakiju za babinu dušu i reći pokoju riječ utjehe starom Iki.
Sjetiše se kako je pokojnica uvijek u rukama držala očenaše i glasno molila. Prešutješe kako je moleći znala đavleknuti na kokoše, potirati dicu i staviti trnje na strugu kako se ne bi moglo prolaziti priko njezina guvna. Negdje u sebi nađoše opravdanje i oprost za takve postupke, i sami se prepoznaše u liku preminule sumještanke, samo to brzo potisnuše u stranu.
Djeca su, na vijest o smrti Ikine žene, reagirala potpuno drugačije:
– E, neka je umrla, Bogu dragom hvala! – iskreno prozbori mali Ilija – ne će nam više branit prolazit kroz Ikinu strugu i igrat se u Ikinoj ogradi.
– Majko, ima li struga na nebesim? – radoznalo će mala Anka.
– Nema sinko! – brzo odgovori Ankina majka pa se zamisli – a ko će znat? Možda se i u rajske dvore ulazi kroz strugu? Ma, dico, svašta ti vam na pamet pada! Ajd ligat! Sutra ćete babi na sprovod, dosta ste je na grij navodili.
Sva djeca iz sela su se okupila pred Ikinom kućom sudjelujući u sprovodnim obredima te izmjenjivali zadovoljne i vragolaste poglede zbog slobode koja im se smiješila. Pomalo su suosjećali sa starim Ikom i već sutra mu iskazali svoju pažnju pitajući ga treba li mu ikakva pomoć.
– Sklonite trnje sa struge – zapovijedi im Iko blago – podignite soreni kamen na pozidu. Ako ćete ubrat voćku, nemojte lomit grane i pravit šćetu, znate da vam ja ne branim ništa što je redno.
Kako sloboda gubi na ljepoti kad je dopuštena, tako i dječaci, trčkarajući oko Ikine kuće, nisu osjećali onu draž kao nekada kad im je to bilo branjeno.
Ubrzo i Iko zauvijek sklopi oči. Tada se dječje oči orosiše suzama, pravim i iskrenim, prijateljskim. Svi su žalili dobrog dida Iku na čijoj strugi su se još dugo igrala djeca i maštala o velikim gradovima koji su tamo negdje daleko, iza Ikine struge.
Iva Bagarić/Tomislavcity
