Zvuk zvona s katedrale svetog Duje u Anti Plemiću Jandrinu iznova je budio potrebu učiniti na sebi znak križa, iako se odavno nije javno prekrižio. Raskrstio je on s Crkvom i popovima i, kao i svi odani članovi komunističke partije, zanemario vjeru.
Zagledan u morsko plavetnilo što se u daljini stapalo s nebeskim, promišljao je o svom životnom putu kojeg njegovi u Brižanima nazvaše stranputica.
– To ti je u prirodi, moj Ante! Taki ti je i ujak Jere. U selu su ga zazvali Stranput, a u Splitu slovi za ugledna čovika. Selo ima svoj aršin. Jere je zna svakog obrlatit i lipo živit, a „nije se vruć vode napia“.
Često bi se Ante sjetio majčinih riječi. Osjećao je grižnju savjesti i nije joj priznao kako se on nosi s odreknućem od Crkve. Nije nikome priznao kako se molio svetoj Ani za zdravlje male kćeri Jadranke, ostalo mu je u sjećanju majčino utjecanje toj svetici, ali bi sebi priznao:
– To je moja odluka i ostajem pri njoj. Partija me učinila uglednim čovjekom, sviđa mi se ideja bratstva i jedinstva, iako ne odobravam progone zbog verbalnog delikta. Zabrane u ljudima stvaraju otpor.
Ante se redovito informirao o stanju u rodnom kraju i izričito tražio zaštitu obitelji budući da je znao na čijoj su strani. Razmišljao je o majci i izvanbračnom sinu, ali ih nije posjećivao. Zazirao je od susreta sa sumještanima.
Majstor Iko ga je, dolazeći na rad, o svemu potanko izvješćivao.
– Mali ti sliči, koda si glavu skino. Bistra pogleda i znan, svi ga u selu vole.
Anti su prijale Ikine riječi, ali bi se suzdržao od komentara. Šutio je i na vijesti o ratnim stradanjima, samo je reagirao na Jurinu pogibiju.
– Jure je bio dobar, ali uludo glavu izgubi. Nisu oni mene slušali, eto im njihova dužnost i odlazak di ih srce zove. Ništa oni ne će dobiti, samo će groblja napuniti, a možda ni to, ostat će im kosti rasute…
Imao je Ante potrebu iskazati prijezir prema mladićima koji su otišli u hrvatsku vojsku. Po njemu su bili u velikoj zabludi i postali gubitnici. Iko bi samo slijegao ramenima ne odobravajući Antino tumačenje.
– Vele je momaka izginulo i sirotinje ostalo po našim selima, to je Bogu plakat.
– Naši ne znaju procijenit prilike, srljaju kao muhe bez glave – Ante bi povjerljivo govorio pred ujakom Jerom koji je obnašao visoku partijsku funkciju u Splitu.
Zanesen u zvuk crkvenih zvona bio je svjestan da mu, unatoč ugledu i tituli, nedostaje nešto bitno. Praznina iznutra mogla se zamaskirati, ali se nije dala utrnuti. Duboko u sebi zavidio je rođacima koji su poslušali srce i branili svoje ideale.
– Ante Cvitin je na mene – ponosno je zborio ujak Jere došavši u rodni imotski kraj – mi vidimo malo bolje i malo dalje.
– Je, slika i prilika – pobuni se grlati rođak s bukarom vina u ruci – dobro čuvate guzicu. Kako njoj služite, tako vam ona i zapovida. Završili ste partijsku školu od koje dobro živite, ali ste pali na ispitu ljudskosti. To vam ovaj kraj ne će oprostit.
Sutradan je dotičnog narodna vlast privela i ostavila na njemu vidljive tragove batinanja. Suđeno mu je zbog vrijeđanja visokog državnog dužnosnika. Spočitano mu je i pjevanje „Vile Velebita“ i izrečen pritvor od mjesec dana.
– Moj čovik vriđa i dragog Boga, a kako ne će običnog Stranputa – posvjedoči pritvorenikova žena zanemarivši dobronamjerne savjete da Jeru ne naziva Stranputom nego drugom.
– Sad se razumite kako je meni? – obrati se tužitelju – on oda po pazaru i piva, a vinograd zaresta u travu. A da je toliki Rvat i virnik kakvim se stavlja, oprostio bi, tako ga vira uči. To je sorta, ljudi moji, duša ono što se brani. A kad bude stani – pani, nema velika poštenja ni tamo, ni amo.
Naivno svjedočenje zateklo je Narodni sud pa su pritvorenog oslobodili iz sažaljenja prema ubogoj ženi, brojnoj djeci i neokopanu vinogradu.
Ante je o svemu slušao ne osjećajući zadovoljštinu. Bio je svjestan pogubne politike koja provodi nasilje nad zdravim duhom. Neka partijska načela su unosila pomutnju u njegove misli. Košmar u glavi blažio je slušajući zvuk crkvenih zvona. Znao je kako bi na sva pitanja pronašao valjan odgovor odzivajući se na njihov zvon, ali nije poslušao glas savjesti.
Iva Bagarić/Tomislavcity
