Rat se odijeva strahom, a kad strah zagospodari, čovjek se boji i svoje sjene.
Bojala je se i Anica noseći žaku šušnja na leđima. Zazirala je od svakog pokreta i od svakog zvuka skupljajući suho hrastovo lišće.
– Šta si me se svezala! – odvaži se suprotstaviti crnoj spodobi koja ju je pratila u korak – ne mogu maknut od tebe.
Obraćajući se glasno vlastitoj sjeni, Anica se svjesno obračunavala sa strahom koji ju prati. Iako je slovila za hrabru ženu koja je nekad na konju gonila žito u mlin i nije se bojala ni mraka, ni šume, ni šumara. Otkad je zaratilo, preda, ali mora raditi.
– Za muku – prizna pred susjedama koje se boje ići s njom – ne smim se „pridat rđi u šake“. Živit se mora, a šušanj će sagnjit priko zime u ovčarici i pritvorit se u lipanj pa u proliće na njivu, naranit gladnu zemlju.
Anica bi se sita sa sobom napričala zbijajući u žaku suho lišće. Zbrkani su bili njezini monolozi, miješala se molitva s narodnim napjevima i sa skrivenim čežnjama mlade udovice. Spominjala je svog Vidaka kojem se, eto, ne dade poživit. Prigovarala mu je kako „uludo glavu izgubi“.
– Nije ti se dalo kazat, ko spram glavom? Ko je vidio ić u drva kad se vrime sprema? Pušanija te zateče u šumi, smrznu se u snigu, a konj dođe, rže isprid kuće i kopa nogom, ko isan, ne mišajuć.
Dala bi Anica oduška svojoj teškoći pa onda pomirljivije zborila:
– A, isto mi je. Da si živ, sad bi otišo u vojsku. Ja bi opet ostala sama i trepila od zla glasa, a svaki dan u selo dođe po jedan.
Tako je Anica, hodajući po proplanku iznad sela, blažila osobnu muku. Uvijek bi joj bilo malo lakše kad bi se iskontala, otplakala.
Zanesena u svoje misli, ugleda veliku hrpu šušnja u jednom gustišu pa klekne i poče grabiti rukama. Domalo ispod hrpe lišća osjeti nešto i u isti tren postade svjesna strašnog otkrića. Ukoči se od straha. Srce joj je lupalo, a tijelo klonulo dok je buljila u hrpu ispod koje se naziralo ljudsko tijelo. Ne usudi se taknuti lišće koje bi više razotkrilo. Uhvati se za hrastovu granu stiskajući oči i suzbijajući mučninu koja joj je parala utrobu. Pogledala je prema čistini tražeći koga na vidiku. Ugledala je nekoga oko Plemića staja, pokušala viknuti, ali glas je izda, kao u najvećoj noćnoj mori.
Teška koraka vukla se do staja. Opazila ju je najmenica Janja i pohitala joj u susret govoreći:
– Ne nosiš dobar glas, Anice! Kakvo te je zlo snašlo?
Anica jedva ispriča što je vidjela kad popi gutljaj vode iz drvene bukare.
– Sinoć su ovde bili ljudi iz Podstrane, tražili momka kojeg su partizani obnoć odveli nazor iz kuće. Ko zna, nije li…?
Obistiniše se Janjine teške slutnje. Istog dana majka odvedenog mladića gorko zaplaka primivši tužnu vijest:
– Odma sam se jadu dositila!
U velikom strahu seljani se ne usudiše obaviti vjerski ukop. Najmenik Jozo je zakopao tijelo i stijenama obilježio mjesto, a Janja je u strahu poškropila grob svetom vodom.
Anica zadugo nije došla k sebi, šuškalo se po selu kako tupo gleda ispred sebe. Šuškalo se i o stradanju ljudi svih vjeroispovijesti. Ubijani su iz čiste mržnje, oholosti i razvrata koje rat nosi sa sobom.
Iva Bagarić/Tomislavcity
