Koračamo životnom stazom, žurimo s nadom u bolje, spotičemo se i padamo, ustajemo i idemo naprijed. Kamo?

Rijetko si postavljamo to pitanje. Svjesno se zavaravamo, obmanjujemo osobnu savjest čiji glas „viče u pustinji“ međuljudskih odnosa. „Zastani, čovječe!“

Jedan dan u godini dopuštamo svojim koracima zastati, zagledati se u grobove i šutjeti, osluškivati. Osjetiti hladnoću kamena, mrak groba, težinu crne zemlje, to nas čeka na kraju puta, sve, bez iznimke. Strah, da ili ne?

Nema straha. Grobovi nam govore mirom. Dano nam je oružje kojim se pobjeđuje mrak i hladnoća, strepnja i strah. Dane su nam svjetiljke i poznat put do ulja za njihov sjaj.

Tražimo li ulje za svjetiljke, razgonimo li mrak? To nas pitaju grobovi. Pitaju nas imena zapisana u kamenu.

Stari križevi svjedoče vjeru otaca i prolaznost ovozemaljskog, imena na njima izblijedjela, ali žive u pamćenju.

Ilija i Marko, braća, godina pogibije četrdeset peta? Ne zna im se za kosti, negdje su na bleiburškim poljanama. Imena i likovi utisnuti u nadgrobnu ploču, sačuvani od zaborava.

„Bože budi milostiv!“, otima se s usana. Kažu da su bili mirni i čestiti, voljeli svoj dom. Ta ljubav ih je stajala života, zemaljskog. Dati svoj život za ideale, platiti najvišu cijenu, isplati li se? Da, ukoliko se ta žrtva ne prezre, ne zaboravi. Njihov san je dosanjan, doživjeli su ga njihovi potomci. Stvorena je voljena država, i za nju su pali novi životi.

Samo dvadeset tri godine jednog Zorana, pitaju: „Zašto ovdje spavam? Zašto su me ubili? Ima li smisla ratovati? Imao sam djevojku! Htio sam živjeti!“

Maskirna odora i mladenačko lice, godina odlaska devedeset treća. Moraš zastati! Trebaš se nakloniti darovanoj mladosti. Zahvaliti za žrtvu i kliknuti, ili kriknuti: „Ne ponovilo se!“

Trebaju nam ovi susreti, zbog nas živih. Čine nas boljim ljudima, prizemljuju nas. Kao da nam poručuju da pazimo kako kročimo ispod zvijezda. Upućuju nas na postrojbe ljubavi, ta u njoj je sve. Istina koja oslobađa. Sjećanje s poštovanjem. Zahvalnost koja oplemenjuje. Opraštanje na koje smo pozvani. Mir po kojem se očitujemo kao Božja djeca.

Jesmo li mi Božja djeca? Znamo li kamo idemo? Trebaju li nam ratovi? Pitanja jedne vrste pretaču se u nova.

Jesmo li robovi pomodarstva, sljedbenici stihije ili istinski širitelji mira?

Nigdje ta pitanja ne zvone kao nad grobovima. Nigdje ne ćemo naći pravi odgovor kao na tom mjestu, zagledani u nadgrobne spomenike i hladni kamen u kojem se zrcali nebesko plavetnilo.

Iva Bagarić/Tomislavcity