Kad kolovoz pozlati Duvanjsko polje i zrelo klasje prigne glave pojeći zahvalnu pjesmu Stvoritelju, ožive Gospine staze.

Tako je bilo od davnina. Uvijek se išlo Gospi, često pješice i bosih nogu. Gazilo se polje do Seonice, prelazio prisojački most, hodalo dva dana ‘oda k Sinjskoj Gospi. Malo je Duvnjaka koji se u kolovozu ne zapute u Gospina svetišta.

Mara i Anđa se rado prisjete kako su svojedobno pješačile u Sinj poznatom Gospinom stazom spominjući se čudotvorne Gospe koja je pred Turcima „pobigla“ u Sinj. Ta priča i danas živi u duvanjskom kraju i veže se uz usjekline u kamenu, ostatke starog puta preko krša u Paklinama.

Njih dvije su među prvima pješačile i u Međugorje. Vjerovale, činile pokoru i molile na brojne nakane; za zdravlje duše i tila, za svoje male i velike potrebe. Rastom u vjeri, hodočastile iz čiste zahvalnosti.

Ja sam Gospi pridala svu svoju dicu, neka im uvik bude blizu – voli reći Mara ponizno – i osvidočila sam se u Njezinu ljubav. Nijedno nije vrlo zastranilo.

– Šta sam god zaiskala, Gospa mi je dala – prizna Anđa ne spominjući muža kojem više puta nađe zamjerku, to je samo njezin način, nisu to problemi – i ne tražim nikakva čudesa. Mogu nosit sve što život donese. Nije to došlo samo od sebe, već po Gospinu zagovoru.

Budući da su zašle u godine, ne mogu više pješačiti, ali redovito idu Gospi. Obišle su sva svetišta u okruženju. Nedavno se ugodno iznenadiše kad ih dica počastiše izletom na Blidinje i odvedoše ih u svetište Gospe Snježne, podno jezera.

Svi naši puti vode Gospi – zadovoljno će Mara padajući na koljena pred, prvi put viđenim, Gospinim kipom.

E, za Gospu Snježnu nisam čuo dosad, ime joj odgovara našem kraju? – Manje se oglasi po običaju uživajući u legendi što im je ispriča Ivan, a veže se uz ovaj blagdan. Manje voli legende i priče o duvandžijama i filancima, Mijatu i hajducima koji su se krili po mrklinama Vrana i Čvrsnice.

Juri se, pak, lako orosi oko na spomen novije povijesti što ispisa lijepe stranice u ovom planinskom krajobrazu. Zadrhti mu desnica kad se spomenu hrvatski branitelji i iskonska težnja hrvatskog bića, biti svoj na svome.

Mara i Anđa, po navici, ostanu postrani nesvjesne osobnih zasluga za lijepo zajedništvo i obiteljsko blagostanje. Naučile su se sklanjati i ne biti ogorčene zbog toga, prihvatile su biti u drugom planu. Tako one hrane dobro koje više dolazi po malim, neznatnim osobama, nego po moćnicima ovoga svijeta. Snaga je to stečena hodeći stazama ljubavi, plod Marijine škole, a one su njezine marljive učenice.

Iva Bagarić/Tomislavcity