Lijepa riječ oplemenjuje duh pa i stazu kojom hoda njezin vlasnik. Tako razmišlja Ivan obilazeći stare staze kojima je u djetinjstvu išao u školu. Na njima se sjeti starog učitelja i priče o Dugi, njemu najdraže.

Danas su te staza jedva vidljive, zarasle u travu i šipražje, teško se naziru jer seoska djeca više ne pješače u školu. Svojedobno su vrvjele od prolaznika. Kročile su njima brojne skupine malih školaraca.

Ima nešto lijepo u tim stazama, još živi u sjećanju, skoro opipljivo. Kao da čuje svoju vršnjakinju i najbolju učenicu iz sela:

– Prijavit ću te učitelju! – redovito bi povikala kad bi čula kakvu psovku, a bilo ih je među veselim seoskim dečkićima, njima su dokazivali tako popularnu muškost.

– Šta ‘š ti prijavit?! – provocirao bi je mlađi brat – kad ne znaš kako se prijavljuje? Ha ha ha!

Djevojčica uistinu nije znala pravilno podnijeti prijavak. Sve bi psovke i grube riječi doslovno ponovila pred učiteljem na što bi joj se djeca prigušeno smijala zazivajući je „tužibaba“.

– Čuj! – lijepo bi je upozorio učitelj – kaže se „govorili su ružne riječi“, dovoljno je.

Svi su znali kako su „ružne riječi“, blag izraz za verbalne grubosti što su olako letjele s dječjih usana, a učitelj ih je izričito zabranio.

Naučilo se s vremenom da izlaskom na stazu prema školi i crkvi, nestanu „ružne riječi“. Prostor nametne pravila ponašanja, ukoliko glava služi svojoj svrsi.

Ivan nikada nije govorio grubosti, stoga su ga jednom zazvali Milo Dijete, po onom iz Družbe Pere Kvržice dok su nadimci, u pravilu, bili grubi. Ivanov nadimak nije zaživio više od par dana. Tko zna zbog čega? Neke osobe jednostavno zavrijede poštovanje, pa i u dječjem svijetu.

Blagi osmijeh preleti mu licem kad se sjeti majčina odgovora na učestalo pitanje: „Na koga je mali tako čestit?“. Mara je imala spreman odgovor: „Rodi se!“, tako bi zadovoljila ljudsku taštinu, a svima je bilo jasno kako je Ivan „materina slika i prilika“.

S vremenom su dječaci odrasli, postali vrijedni radnici, stekli lijepe manire i uljuđeno ponašanje, ali u sebi nose tračak djetinjstva kao najvrjednije uspomene.

Ivan je uvjeren kako su hodeći stazama djetinjstva svi odgajani za skupljače dobra, unatoč svemu. Na njima je bilo i ljepote i dobra; u učiteljevim pričama, u fra Kleminim savjetima na župnom vjeronauku, u ćaćinoj zapovidi i materinu svitovanju.

Zanesen u razmišljanje, Ivan zastane na velikim stinom gdje bi često pisali zadaću. Učini mu se kako svijet nema ono što ima ovaj kraj, nepatvorenu ljepotu. Razveseli ga i probuđena spoznaja kako stare staze djetinjstva zaslužuju uzdarje.

Iva Bagarić/Tomislavcity