„Svanulo se“ Venki, ali i Barišinoj kući i to u večernjim satima kad je na konju „izbio“ Ivan u pratnji prakaratura Markana jer su se fratri pobrinuli za Ivanov povratak kući.
– Čekamo te ko ozebo sunce! – raskriljenih ruku govorila je majka Mara dok je Bariša „zanimio“ od uzbuđenja prateći Ivanove neobične korake.
Sestra Anka se uhvati oko brata susprežući suze što od radosti kliznuše niz djevojačke obraze. U srcu zahvali skorom Isusovu Porođenju kojem je odredila postiti devetnicu. Osjećala je Božju pomoć dok je s majkom žežinjala petke i činila zavite na Gospinu nakanu, a za bratovo ozdravljenje.
Radosno je dvorila susjede koji se nagrnuli u kuću vidjeti Ivana. Selo je na taj susret polagalo pravo.
Zagledali su susjedi Ivana, od glave do pete. Zamijetili su na njem dugi muški kaput kakvog nije imao nitko u selu.
– Nu Ivana, ko gospodin čovik?! – zinula je u čudu strina Ivuša – nismo ti se takom nadali?
Redali su se komentari, ovisno o karakteru govornika, od jadikovanja do crnog humora:
– Ajme meni! – zakuka tetka Šima vrteći glavom – naki momak! Šta ga snađe?
– Ne zadaji, Šime, Bog te ubio! – opomenu je veseli tetak Juko – čoviku ostala jedna zdrava noga i druge dvi ise?
– Koliko ti valja što si našo curu na vrime? Bilo bi ti se nezgodnije oženit tako contavu! – u šaljivom tonu nastavi i Ivanov prijatelj Vinko.
– Kokad mi je se kazivalo! – prihvati Ivan šalu kojom rastjera prisutnu nelagodu.
Ivanov dobar izgled te dugi čohani kaput, štofane hlače i perlon košulja ispod svilenkastog prsluka iz čijeg je džepića visio sjajni lanac džepnog sata, okupiraše pažnju promatrača. Učini im se Ivanov invaliditet neznatna. Divili su se crnim dubokim cipelama i već pomalo zavidjeli.
– Oklen ti gospodska odića? – odvaži se riješiti dvojbu stric Božutina.
Ovo pitanje primiri uzavreli žamor pa svi zašutješe naperivši uši.
– Srića u nesrići! – započe Ivan sjedajući na drveni tronožac.
– Digni nogu na stočić ako te boli! – majka Mara zabrinuto ponudi pomoć.
– Neka, ne triba – Ivan malo opruži nogu i nastavi priču:
– Jedan dubrovački gospar, u kojeg sam radio, pobrino se za me kad sam nastrado. On mi je dao ovu gospodsku odiću, platio bolnicu, dao trošak za put i isplatio mi nadnice koda sam i radio. Još je spremio darove materi, Anki i Venki, eto i’ u kuferu.
– Jaša ćeš vidit?! – odzvoni udarac ruke po stričevu koljenu – ko kaže da nema dobri ljudi?
-Sritan si ti, Ivane, pa si se namirio na čovika? – zavidno će kuma Jela zagledana u nabrekli kufer kojeg Mara gurnu pod sećiju, kao znak da se ne će otvarati, čime ražalosti susjede.
– Eh, šta je srića? Volio bi ja da me ovo nije snašlo?- Ivan rukom pomjeri svoju desnu nogu.
– S pramukom? – strina će upitno – nije te vrlo nagrdilo? Ništa se ne vidi?
Tinjala je u nazočnima prikrivena želja vidjeti Ivanovu ozljedu, ali su je svjesno prikrivali.
– Nema se šta vidit? – udovolji im Ivan- nastradali su mi damari. Dokturi misle da je mene tada udarilo u mozak pa mi stoga i kamen pao na nogu.
– Ne znaju! – odsiječe rođak Juriša – kako će te udarit u glavu, a nastradala noga? Bolje bi tebi pomogo Stipurina sa svojim ‘renom, nema ništa bolje za uboj.
– Valja i gavez, priki lik! – pohvali se strina Ivuša osobnim znanjem iz narodne medicine.
– Ajde, kad se ne vidi koda i nije? – okrenu Vinko iznova na šalu.
Rakija potpiri veselo ozračje, ali Ivanova prtena odića i sjajni džepni sat, zasmeta pokojem pogledu i ostavi gladnu prazninu s kojom su i došli u dom Bariše Poljičaka.

Iva Bagarić/Tomislavcity