Navršilo se vrijeme i Venka je iščekivala porođaj. Tijekom cijele trudnoće pratile su je ljubav i patnja kao vjerne suputnice koje su oplemenjivale jedna drugu, a u skorom porodu dobile su priliku zagrliti se. Venka se pouzdavala u Božju providnost i blizinu strina Cvite i nije očajavala, unatoč materinim tegobnim uzdasima i zamišljenim pogledima.

Za vrijeme večernje molitve koju je predvodio otac Blago priporučujući očenaše; za voka i težaka, za bonike i nevoljnike… Venka osjeti oštru bol u križima. Jaga zamijeti bolnu grimasu na njezinu licu pa usplahireno prekide molitvu:

Jadna ti sam! Je li te zabolilo, Venka?

– Je. Evo popusti – jedva odgovori Venka.

Odo ja po strinu Cvitu – ustade Dane naglo i izjuri u hladnu noć.

Blago neplanirano završi molitvu križajući se spontano:

Mir i blagoslov Boga Oca svemogućega sašo s neba i osto vazda među nama –  stavi kapu na glavu pa odlazeći pogleda Venku očinski toplo, ali ne izusti nijednu riječ, iziđe tiho u mrklinu zimske noći.

Ubrzo se na vratima pojavi strina Cvita kao spas kojeg su svi željno očekivali.

Triba pristavit vodu, donit slamu i prostrt okaljeno sukno! – i ona je bila usplahirena, iako se trudila djelovati smireno.

Ooo, Gospe moja, budi upomoći! – zazivala je Jaga vrteći se po kući – ne znam kud smiram!?

Najbolje bi bilo da ti izađeš, a nek dođu mlade neviste i kuma Kaja, ona je višća babica – zapovjedi strina Cvita.

Odma nama! – izišla je zbunjena Jaga, a s njom i sveprisutna napetost pa u polumračnoj sobici, koju je osvjetljivala petrolejka, nastupi nekakvo olakšanje.

– Opet me prisiče! – bolno jauknu Venka jedva dišući.

– Počelo je – pomilova je strina po glavi, skide joj cursku maramu, potom crnu čermu, izu opanke oputare i pokaza joj drveni stolac kako bi se klečeći naslonila na nj.

Uskoro se selom pronese vijest da Venka rađa. Oko Blagine kuće se nazirala pokoja sjenka dok je svjetlost petrolejke, kroz mali prozorčić, padala u poluluku na suhi snijeg.

Blago se sklonio u štalu, želio je biti sam. U mraku je drhtavom rukom klizio po vratu svojih konja, a oni su mu uzvraćali rzanjem, kao da mu zahvaljuju na posjeti.

Blagine uzburkane misli spletene u tihu strepnju stopile su se u napeto iščekivanje.

Za to vrijeme Jaga je nemirno hodala uokolo ponavljajući nesuvisle molitve. Prisjetila se trenutka kad je rodila njihova starija nevista. Čim je vidjela muško novorođenče, skinula je šudar s glave u znak veselja i potrčala do Blage koji je sjedio iza kuće, skinula mu kapu i povikala veselo: „Rodio se sin!“ Eh, kad bi ovaj porod donio bar malo te radosti, razmišljala je?

– Rodila je! – napokon je čula glas jetrve Cvite s njihovih vrata, dozivala ih je. Na kućnom pragu sudari se Jaga s Blagom, samo se pogledaše osjećajući nekakvo nedefinirano olakšanje.

– Šta je rodila? – provali iz Jage mukli glas spreman pretočiti se u glasno ridanje.

– Curicu, živu i zdravu, sitničavu, ali okoprčnu – odgovori seoska babica Kaja.

– Aaa? Curicu? – procijedi Jaga kiselo – koda bi sve spalo s mene da je muško?

U tom trenutku opazi Blagin pogled pun prijekora i dragovoljno ga prihvati, ta zaslužen je.

Iva Bagarić/Tomislavcity