Početak sunčane veljače kao da je potjerao zimsku obamrlost unoseći dašak veselja u blagdansko raspoloženje.
– Odavno Kalandora nije bila vako lipa! – Manje preduhitri Juru koji je naslonjen na dvorišnu ogradu uživao u suncu.
– Ove godine ne vridi ona „ Kalandora ora, muti u dnu mora“- Jure spomenu pučku izreku, a Manje ih se sjeti još nekoliko.
Tako su započinjali njihovi susreti, razgovor o vremenu pa putovanje u prošlost, sjećanja začinjena pokojom anegdotom.
– Jesu li sokolice spremne za Dubrovnik? – priupita Manje kad Anđa i Mara dođoše iz crkve s blagoslovljenim svijećama.
– Ako Bog da, jesmo! – Mara potvrdi, a Anđa doda:
– Mi smo obavile grličanje. Mene grlo, Bogu fala, nije nikad bolilo.
– Nije, ja ne pamtim da ti se glas ikad oduzeo! – nasmija se Manje zagonetno. Volio je on bocnuti Anđu, a ona mu ne bi ostala dužna.
– I ne žalim se ko ti? – Anđa prihvati provokaciju – uvik te negdi protiska pa to pripišeš vrimenu, južini. Svagdi smiš otić, samo se u crkvu zatežeš? Sam si sebi dao dijagnozu, kako no? Meteoropatija!
– Svi smo mi te meteropate – Jure se spetlja u govoru – zanovetno mi kazat, ali znam šta znači. Zna i moja desna ruka. Kad je vlaga u zraku i navunjeno nebo, ja oka ne sklopim od sikova, pritisne me i neka dešperancija. A kad se izvedri pa sunce grije iščista, uminu sikovi, dođe mi lašćina. Mara ne tutiše moje otpuivanje pa samo odmane rukom i rekne: „Popustit će, javljaju lipo“, tako nekako i bude.
Mara ravnodušno slegne ramenima. Ona se ne buni na zdravstvene poteškoće. Svjesna je kako su one normalna pojavnost u njezinim godinama. Naučila ih je prikazati u molitvi, po savjetu starog fra Bone.
– Još ćemo ove godine otić svetom Vlahi, ko zna oćemo li moć dogodine? – najavi Anđa.
– Tako pričate ima pet godina – podsjeti je Manje – Dubrovnik je daleko, ali meni se čini kako nam je taj svit sličan. Ima li veze to što su naši odlazili doli na rad, ne znam?
– Doli je se ugovorio naš Petrica – prisjeti se Jure – osto sritan. Ćaća mu uvik žalio što je otišo na ženinstvo, ali bi se naveliko falio kako mu je nevista meke beside i poštuje ga ko nijedna naša.
– Ja volim otić svetom Vlahi, milosna ga i slava bila. Lipo je vidit kako ga puk časti. Volim obać crkve, gledat nošnje i barjake, a nemaš di zalutat? – Anđa je sad pričom blažila zabrinutost na Manjinu licu. Nije mu bilo drago provesti dan bez žene pa šaljivo pripomenu:
– Nemojte vi okrenut u barabe? – onda zaroni u priču koju Anđa nije voljela:
– U na doba kad su naši išli na rad u Dubrovnik, Boškan, rodijak moje Anđe, ode s njima. Radio do prve plaće dok se nije dočepo para. Onda naruči u gostioni bačvu vina. Čudili se ljudi, smećali ga, ali nisu uspili. Častio Boškan svakog, pilo se do mile volje. A, kad više nisu mogli pit, Boškan otvori bačvu i sve prolije. Tako uđe u priču i postade dubrovačka baraba. Nije kući dolazio po pet – šest godina.
– To sam čula sto puta? – negodovala je Anđa.
Našla se u trenutku što se često iskusi, kad se nametne pitanje zašto ljudi vole takve priče? Zašto s toliko žara prepričavaju tuđe mane. Vjerojatno nisu ni svjesni kako udare pljusku vlastitoj ljudskosti. Ljudi to često rade.
– Kako no je, Manje, tebe zvala ona vaša nevista iz Konavala? – upita Anđa s namjerom.
– Dundo! – Manje ublaži retoriku – tako oni kažu za strica. Meni to ime bilo mrsko, a onda me svi u selu zazvaše Dundo, ko će s narodom?
– Pravi si dundo! – počasti ga Anđa pa uroni u tišinu koju prekide kum Jure:
– Ajmo u kuću, zaladilo!
Iva Bagarić/Tomislavcity
