Prvi susreti s novim i nepoznatim ostave tragove u sjećanju. Početak sedamdesetih godina u našem kraju donio je obilje „prvog“. Prvi automobil u selu, prvi televizor, prvi wc u kući…

Junak ove kolumne, tada trinaestogodišnjak, u druženju s prijateljima, priča kako se živo sjeća svog prvog sendviča.

Materijalna oskudica bila je vidljiva na svakom koraku pa se, silom prilika, odlazilo na rad. Neki su odlazili u berbu kukuruza u Slavoniju, neki na rad u Njemačku ako su imali koga da im spremi ulaznu, a nekolicina muškaraca je išla na rad u Crnu Goru, izgradnju putova.

I on se, zanemarivši školu, odlučio s rođacima uputiti prema Nikšiću. Poveli su ga kao ispomoć, nosača vode i dečka koji je, unatoč malodobnosti, htio i mogao raditi.

Sićam se iljadarke što mi je mater dade za troška – veselo pripovijeda – tio sam je načet odma u Mostaru, kupit sebi nešto u trgovini, ali mi ne dade stariji rodijak. „Di ćeš trošit prije nego si išta zaradio?!“, reče mi.

Zanimljiva je generacija ljudi koja o teškoćama i oskudici priča s osmijehom. Kao da su u toj životnoj borbi više stekli nego izgubili. Zrcali im se u pogledu snaga, optimizam i veselje, ono najbitnije što se može posjedovati.

Odlazak na rad u daleki kraj, pješačenje satima u lošoj obući tražilo je iznimnu hrabrost kojom se prezire normalni dječački strah. Istina koja bi mogla biti podlogom dobrog dječjeg romana, domaćeg Olivera Twista. Koliko je takvih priča ispisao život ovog podneblja?

Učilo se na terenu, prava praktična nastava. Kao vrsni poznavatelj crnogorskog mentaliteta pričanjem svjedoči o ljudima i običajima:

Išli su naši momci na njihove igranke, i ja s njima. Igrajući crnogorski oro, zapjevaše jednom našem momku koji se usudio uhvatiti u njihovo kolo. „Ajde reci brkajlija koja ti se cura sviđa?“ Pomalo zatečen mladić je izabrao jednu crnokosu ljepoticu nazvavši je Gara. Brzo je uslijedilo pripjevavanje . „Više vrijedi naša Gara – neg’ nikšićka pivovara!“ Ne vole Crnogorci kad se tuđinci hvataju u njihovo kolo? Oće zapuškarat.

Ova spontana i nenametljiva priča svjedok je jednog vremena u kojem su dječaci odlazili na rad skrbeći za obitelj. U njoj se spomenu i škrti kuhar koji je dijelio hranu i nikad nikom nije dao više od uobičajene mjere, jednu kutlaču:

Aj znadni je li to škrtost ili pravednost?! – zagonetno će pripovjedač.

Vraćajući se temi, prvom sendviču, naš protagonist uroni u sjećanja:

Po povratku s rada u jesenskoj sezoni, dobio sam svoju prvu plaću. Čekajući prugu, vidio sam kako ljudi izlaze iz jedne trgovine s velikim sendvičima, samo ja tada nisam znao da se tako zovu. Držeći ruku na džepu u kojem je bio zarađeni novac, uputio sam se unutra i stao u red ispred pulta. Naćulio sam uši kako bih čuo što mušterije reknu, ali nisam uspio. Kad se nađo’ oči u oči s  trgovkinjom, počeša se iza uha i izusti: „Ja bi ovo ko i u njega“, pokažem prstom na momka koji je držao svoj sendvič. Prodavačica se ljubazno, čini mi se i sažaljivo, nasmija pa uze polovicu štruce u namjeri da je prereže i napuni salamom. „Nemoj je polat“, ote mi se instiktivno na što se žena opet nasmija, a ja ponosno zagrabi u džep osjećajući se dobro, odvažno. Nisam se ustručavao ni pogleda starijeg rodijaka koji me stalno držao na oku. Znao sam ja kako on pazi na me, na moju zaradu s kojom smo te godine lipo božićali. Ja sam jedva čekao proliće i odlazak na rad. Zareko sam se da ću od nove plaće kupit sebi prve farmerice. Tako će i bit.

 Iva Bagarić/Tomislavcity