Odrastanje uz lijepe i maštovite priče čini djetinjstvo ljepšim. Svi se vjerojatno sjećamo neke bakine ili djedove priče koja je ostala utkana u naše pamćenje. Odgoj i osobnost reći će nam znamo li cijeniti to vrijedno naslijeđe jer ono što smo slušali može jednom, kad se i ne nadamo, postati naša snaga.
Jedna takva priča došla je ovih dana u „Dašak“, kao svojevrsno svjedočanstvo jedne učiteljice na istiniti doživljaj njezinog djeda Ilije. Ispričat ćemo vam je onako kako ju je djed Ileško pričao svojim unucima u dugim zimskim večerima.
Ja sam bio dite kad smo u planini ispod Ljubuše imali staje. U njima smo bili i liti i zimi. Bile su gori Antukića staje, Štekine staje, Ivića staje, Bakušića staje i naše – Križančeve staje.
Uz dvi strijate kuće bio je veliki tor u koji su se spraćale ovce. U našim stajama živile su dvi obitelji. Zime su bile žestoke, pune sniga i ‘ladnoće. Često su se čuli vukovi kako zavijaju u planini, a plašili bi i’ vatrom, iznoseć’ glavnju vani, pa ne bi smili blizu.
Tako, u proliće, moj ćaća Jozo, zvani Joko, ode čuvat ovce ispod Ljubuše diljajući mladu liskovinu, šarajući šćape, i pomalo ćurlikajući. Jedne večeri donese u rukama malog vučića. Kaže, naš’o ga isprid jazbine sama samcata pa mu ga bilo žao i ponese ga kući.
I vučić se s vrimenom pripitomio, naviko na čeljad, iš’o s čobanima za ovcama, i svi ga zavolili, ‘ranili i pazili k’o pravog psa. Zvali su ga njegovim imenom – Vuk. Pripovidalo se o njem, dobro pazio ovce i sluš’o gazdu.
Dođe jedna ljuta zima, najljuća što smo je upamtili. Jednom se obnoć čulo jako zavijanje vukova da te stra’ popane i pođeš drćat’. I ovce se uznemirile u toru, stala i’ bleka. Proviri ćaća i vidi veliki čopor vukova oko tora kako sikću i škljocaju zubima. ‘Tio je on s glavnjom među nji’, ali mater ne dade. Bojala se. Svi smo se dobro poplašili. Cila noć je prošla u strahu Božjem. Molila je mater uz ognjišće, a ćaća se nije smirio od brige, otpuhujući i provirujući kroz male pendžeriće. Mi dica virkali ispod biljca dok nas san nije privario.
Osvanulo jutro, kad imaš šta vidit’? Desetak poklani’ ovaca zbacane jedna na drugu. A naš pitomi Vuk stoji k’o ukopan, samo žmiri na svoje umorne oči. Bio je vas krvav i nagrđen.
Kad ugleda poklane ovce, ćaća planu od muke galameći na Vuka:
-E, „vuk dlaku minja, a ćud nikako!“ Vidi šta je uradio sa svojim rodom i izrodom! Kokad i’ je namamio?
Skastiše se svi i toljagama ubiše Vuka. Mi dica plačemo za njim, žao nam ga. Ne mogu ja nikad zaboravit onaj pogled. Je živina, ali, ne mišajuć k’o i čovik. Vidi mu se u očima da nije kriv. Ali, stariji se nažestili od muke za ajvanom pa iskališe svoju srdžbu na njemu. Ubiše ga „prava- zdrava.“
Onda je tribalo skloniti ovce. Skidali su jednu s druge i sklanjali kako bi zakopali strvinu. Kad su ispod ovaca ugledali tri zaklana vuka, dositili su se jadu. S’vatili su kako je vukove udavio naš Vuk boreći se za ovce. Fataju se za glavu – šta učiniše?
Žalili smo za Vukom zadugo, i nikad ga nismo prižalili. Eto, dico, neka znate bar ovu priču o našem Vuku. To je živa živcata istina. Mogla bi uz nju doć’ ona narodna:
„Imado’ te – ne znado’ te; izgubi’ te – poznado’ te.“
Ova priča dida Ilije uvelike podsjeća na Londonova „Bijelog Očnjaka“ jer govori o prijateljstvu između čovjeka i vuka. Ukazuje kako se krvoločna vučja narav može pripitomiti prijateljskim odnosom, ali i opominje na sumnjičavost i nezahvalnost koja je više svojstvena čovjeku, nego životinji.
Iva Bagarić/Tomislavcity
Foto: Ilustracija
