Kad je jedan duvanjski mladić tridesetih godina prije rata, s rada po Europi, doveo curu s velikim kuferom i ogromnim zavežljajem, ukućani su se začudili njezinoj nošnji, a prvo pitanje buduće svekrve glasilo je:
– Šta je toliko donila u komari?
Zamijetili su kako se djevojka zbunjeno osvrće po skromnoj kući, zagleda u male prozorčiće i zemljani pod, a onda u naočitog muža. Ljubav se nije prepala pred neimaštinom koja je vrebala iz svakog ćoška.
– Ovo je moja žena Poljkinja! – konačno je muž predstavi – da nije bilo nje, ne bi se kući vratio? Kad sam kreno s rada, izgubim putne isprave baš kraj njezina mista. Na velikoj sam muci bio dok sam napravio nove, pomogli mi njezini. I, eto, zagledali smo se jedno u drugo i tamo vinčali i sve obredili, ali mene vukla želja kući, nisam mogo odolit.
– Je li vrlo daleko to misto, more li se za sunca doć ako dobro uraniš? – radoznalo će strina Đuka pogledavajući u veliki zavežljaj.
– Daleko je, strina, putovali smo pet dana, svakako, najviš vozom „Ćirom“.
– Dalečina! – iznenadi se strina – kako si se, sritna glavo, otiskla, oklen – doklen?
– Ne razumi vas ona – pojasni im mladoženja – poljski jezik je drukčiji, dikoja slična našoj, ni ja s njom ne znam pričat vrcom.
– Nu, kako ne razumi? – zabrinu se svekrva – kako će me poslušat kad joj štogod zapovidim?
– Ne vozi brige – ohrabri je sin – sve će ona naučit ako bude tila, a oće. Za mnom bi „u goru u vodu“. Poslušna je i znana, vidit ćete.
Onda konačno dođe i trenutak kad zapovjedi ženi da otvori kufer i razveže zavežljaj jer je želja za tim činom titrala u zraku.
Ona poslušno razdriješi čvorove i pred očima radoznalih promatrača ukaza se šarena prostirka – tepih, a u manjem zavežljaju bile su zavjese.
– Je ti lipa rida!- prva se javi Đuka – bi li mi malo odrizala da opšijem jaku na košulji.
– Ja sam najpriča – usplahiri se zaova – red je da se ja ponudim ako će se ikom davat?
– Ja joj se nanosim izvanjskom jetrvom – pravdala se Đuka – more me zapast bar rastegalj.
Mlada žena je zbunjeno i upitno gledala muža tražeći objašnjenje za bučne ženske dijaloge.
– Strpite se, tribalo bi svakom dat pomalo, ali ona ovo nije odredila rizat. To su store, višaju se na prozore.
– Misusovo, to se još nije vidilo? – svekrva uze riječ kao mjerodavna donijeti odluku:
– Nema ona to di višat. Nek svakom odriže po aršin duljine i podlanicu širine. A ni ovaj tvornički ćilim nije za pod noge. Tim ćemo se ja i stari pokrit.
– Upitajte Poljkinju bi li štogod izila? – oglasi se svekar pa po navici pljune na pod i opankom zamaskira trag.
Iako ga nije razumjela, mlada žena osjeti naklonost u njegovu glasu pa mu se stidljivo nasmije.
– Ajte, žene, kući! – zapovjedi susjedama – sve ste vidile. Nek žena malo počine, ne zna ona u što je došla. Nek joj je Bog upomoći.
Poslušaše žene, takav je bio običaj. Zagrijane za prozirnu čipku smišljale su način kako doći do nje pa nijednoj nije palo na pamet upitati kako se žena zapravo zove. Za sve je ona bila i ostala samo Poljkinja, po tipičnom imenovanju svih seoskih mlada; kao Kovačka, Crvenička, Bukovička, Lečićka…
Poljkinja je u bliskoj budućnosti s tim ženama dijelila i istu sudbinu. Muža su joj partizani prebili na mrtvo ime jer nije bio njihov simpatizer, a ona je teškom mukom odgajala djecu. Ponijela je, kao i većina žena toga vremena i titulu najmenice.
Iva Bagarić/Tomislavcity
