Lijepo je doživjeti trenutke kad se očituje ljubav rođena iz žrtve, a pretočena u ponizno služenje.
Dogodila se kad je mladi bogoslov Jure došao kući iz Splita na kratko viđenje. Majka Kosa ga je dočekala puna strepnje i bojazni, a baka Cvita puna tihog ushićenja. Ona je u njem vidjela nagradu za sve one teškoće koje je proživjela. Istina, već je ostarjela i načekala se, ali je čvrsto vjerovala da njezina molitva i bogobojaznost moraju uroditi dobrim plodom. Nikada nije zaboravila fra Mijine savjete o zahvalnosti koja otvara oči i donosi dobro.
– Ne znam čemu tolika hvala, a život pun teškoća? – kazala bi njezina jetrva Jaga puna malodušja kojeg se nije znala osloboditi, nije razumjela Cvitinu miroljubivost, iako su se uvijek dobro slagale.
Tog jutra selo je iskoristilo svoje pravo sudjelovanja u važnom trenutku prvih susjeda pa su pohitali u Cvitinu kuću.
– Jesi li vidio more? – upita Mara s vrata – kažu da je veće od Čuića bare kad se u jesen razlije na cilo polje?
– Ima li s tobom iko poznat? – upita kuma Jela neobično utanjenim glasom pa doda po običaju – nije zgodno među stranjskim svitom?
Jure je bio ljubazan prema susjedama, pričao im je o moru, brodovima, Dioklecijanovoj palači…
– Kakva ti je rana? – upade šaljiva Kata – po onom što se vidi, reklo bi se da pratri ne poste?
– Hrana je dobra, puno se jede riba – Jure je pristojno odgovarao na sva pitanja.
– Đaa ti ribu, ja se jednom umalo nisam udavila, zapela mi kost u grlu, ne bi je se više okusila za vas svit – preuze riječ rodica Ruža.
Iako je susret bio ugodan i razgovor živahan, osjećala se zategnutost u zraku. Nitko se nije usudio postaviti pitanje koje je vapilo za odgovorom.
– Ajmo, žene, vakat je pristavljat puru! – oglasi se strina Jaga s jasnom namjerom da rastjera okupljene. Imale su ona i Cvita razrađenu taktiku u takvim prilikama.
– Ne reče je li vidio ćaćetinu? – ispali Jela čim su zamakle iza ćoše pa komentira:
– Lipo priča, znan je i uštivan, pravo mi ga mrsko svašta raspitivat, ali čut će se, kazat će Kosa, ona ne mudruje?
Dogodilo se upravo ono što su žene prognozirale. Jure je ispričao majci i baki o susretu s ocem i sestrama. Biranim riječima je pazio da se majka ne uvrijedi.
– Teta Amalija je jako dobra žena – reče oprezno.
Zaboli Kosu ova sinova izjava, iako je bila izrečena u najboljoj namjeri. Nema riječi kojima se može ublažiti ljubomora povrijeđene žene.
– Svak dobar, Jure, samo ja nisam? – jedva izusti – ni kriva, ni dužna, odam ko crna obraza?
– Nemoj, majko! – Jure je zagrli – ja samo ne želim hraniti mržnju ni u čijem srcu. Tvoj sam sin i uvijek ću to biti, ali imam i oca. Zalutao je u mraku bezboštva, iako nije loš čovjek. Brojni Splićani ga hvale i cijene, samo naši ga preziru. On je izgubljen, iako misli da je ostvario životni san, živi lagodnim životom. Ja molim da se obrati i spozna kako je Bog velik, svemoćan.
– Vala ti, Bože! – baba Cvita pusti uzdah pun oslobođene brige – ja molim na tu nakanu svetoj Tereziji otkad je zamaka iz kuće, i virujem da će Bog uslišit moje molitve. Ne znam oću li dočekat taj dan?
Iva Bagarić/Tomislavcity