Stavljajući somune drvenim loparom u krušnu peć, Jaga je na njima pravila znak križa zadovoljno govoreći:
– Bože podrži, patisala je bola i nezgoda, vako se more, ne daj Bože većeg zla!
A zlo se osjećalo u zraku. Muškarci su u večernjem sijelu pričali o ratu.
Dane je bio malo potišten jer ga nisu uzeli u vojsku, tome je kumovao onaj pad s konja. Anki je bilo drago zbog toga, već je pod srcem osjećala novi život.
– Svako zlo, za neko dobro! – Jaga je tu vijest dobro podnijela.
Blago se nije obradovao Daninoj vojnoj odbijenici, iako je strepio za sinove.
– Običnom čoviku rat nikad nije dobra donio, ali triba stat tamo di te toka.
– Ako mene zovnu, ja ne ću u rat! – oglasi se jasno Blagin najstariji sin Ante:
– Moje je oružje vagir! Ako kogod punta na moju njivu, smirit ću ga po vr zvizde!
Ante je volio zemlju, rado ju obrađivao; volio je duboku brazdu, široki otkos, volio je hodati uz stožinu pri vršidbi žita i pjevajući pucati kandžijom. Pazio da u sjeme stavi zrno svete soli, nosio na blagoslov konjsku opremu, svetom Luki na Kamen Most, a svaki posao započinjao riječima: „Bože, pomozi!“
Drugi Blagin sin Jure, volio je kamen, vješto ga klesao i dugo zagledao. Ni njega nije privlačila vojska, ali je pričao o njoj:
– Svaki pošten čovik je vojnik kad zatriba branit svoje. Ma, ko te u ratu pita za poštenje? Vojnik mora slušat onog povr sebe. Kad ti naredi „pucaj“, moraš pucat. Rat je zvir, od čovika napravi nečovika.
– Čudni vitrovi pušu! – Ivan je u večernjim sijelima vodio glavnu riječ, ponešto znao o političkoj situaciji i tumačio je seoskim momcima. Neki su ga pozorno slušali dok su drugi zbijali šale:
– Ja jedva čekam da me zovnu! – reče veselo Ante, sin strica Jandre:
– Moj ujak kaže da nema ništa lipše od vojničkog gra.
– Čuvaj se ti ujaka, on naginje „crvenim“, čuo sam mu priču – Ivan opomenu Antu, iako on to ne shvati kao opomenu.
– Pusti ti „crvene“, Ivane? Meni je za oko zapela jedna Dalmatinka. Eh, da je samo vidite, gosposna i šesna, kakve ti naše šudaruše? Ona oda gologlava, u tankim aljinom.
– Đaa je žensko!- javi se stric Jandre – smanta te tanka kotula, a Ante moje naravi, duša prijanut za tuđe i nepoznato.
Ante je više puta išao k majčinu rodu, pomagao im trgati grožđe, a onda odlazio k ujaka u Split. Po povratku u selo, sve se više u razgovoru sukobio s Danom i Ivanom.
– Ja sam uz ujaka. Paše mi njegova priča, čovik svašta zna, čita knjige. Ne voli pratre, on i zove popovi. Dok oni uživaju, narod se muči. I da znate, čovika nije stvorio Bog, već je nasto od majmuna!
Ove Antine riječi pogodiše oca Jandru koji je već nekako kopnio, vjerojatno od „gute“ na leđima koju nije nikome pokazivao.
– Nije Antina besida grdna, samo ga ne mogu vidit otkad nosi prtenu odiću – u obranu mu je stala majka Cvita.
– Ponilo ga priviše, dira u Boga i Crkvu, to mu ne će proć u našem mistu – Jandre je bio jako zabrinut.
Kad selo pođe raspravljati o Anti i njegovu bezboštvu, Jandre se razboli, toliko ozbiljno da mu dovedoše fratra.
Ubrzo mu se narediše očenaši, a svećenik s oltara oglasi da je Jandre Plemić pitao oprost puka.
– Bog mu grije oprostio – šaptali su vjernici uvjereni kako su Jandru u grob otjerale sinove riječi.
– A i je uzboga govorio! – tužno će pobožni Ante Blagin.
Iva Bagarić/Tomislavcity
