Stavljajući somune drvenim loparom u krušnu peć, Jaga je na njima pravila znak križa  zadovoljno govoreći:

Bože podrži, patisala je bola i nezgoda, vako se more, ne daj Bože većeg zla!

A zlo se osjećalo u zraku. Muškarci su u večernjem sijelu pričali o ratu.

Dane je bio malo potišten jer ga nisu uzeli u vojsku, tome je kumovao onaj pad s konja. Anki je bilo drago zbog toga, već je pod srcem osjećala novi život.

Svako zlo, za neko dobro! – Jaga je tu vijest dobro podnijela.

Blago se nije obradovao Daninoj vojnoj odbijenici, iako je strepio za sinove.

Običnom čoviku rat nikad nije dobra donio, ali triba stat tamo di te toka.

Ako mene zovnu, ja ne ću u rat! – oglasi se jasno Blagin najstariji sin Ante:

Moje je oružje vagir! Ako kogod punta na moju njivu, smirit ću ga po vr zvizde!

Ante je volio zemlju, rado ju obrađivao; volio je duboku brazdu, široki otkos, volio je hodati uz stožinu pri vršidbi žita i pjevajući pucati kandžijom. Pazio da u sjeme stavi zrno svete soli, nosio na blagoslov konjsku opremu, svetom Luki na Kamen Most, a svaki posao započinjao riječima: „Bože, pomozi!“

Drugi Blagin sin Jure, volio je kamen, vješto ga klesao i dugo zagledao. Ni njega nije privlačila vojska, ali je pričao o njoj:

Svaki pošten čovik je vojnik kad zatriba branit svoje. Ma, ko te u ratu pita za poštenje? Vojnik mora slušat onog povr sebe. Kad ti naredi „pucaj“, moraš pucat. Rat je zvir, od čovika napravi nečovika.

Čudni vitrovi pušu! – Ivan je u večernjim sijelima vodio glavnu riječ, ponešto znao o političkoj situaciji i tumačio je seoskim momcima. Neki su ga pozorno slušali dok su drugi zbijali šale:

Ja jedva čekam da me zovnu! – reče veselo Ante, sin strica Jandre:

– Moj ujak kaže da nema ništa lipše od vojničkog gra.

Čuvaj se ti ujaka, on naginje „crvenim“, čuo sam mu priču – Ivan opomenu Antu, iako  on to ne shvati kao opomenu.

Pusti ti „crvene“, Ivane? Meni je za oko zapela jedna Dalmatinka. Eh, da je samo vidite, gosposna i šesna, kakve ti naše šudaruše? Ona oda gologlava, u tankim aljinom.

– Đaa je žensko!- javi se stric Jandre – smanta te tanka kotula, a Ante moje naravi, duša prijanut za tuđe i nepoznato.

Ante je više puta išao k majčinu rodu, pomagao im trgati grožđe, a onda odlazio k ujaka u Split. Po povratku u selo, sve se više u razgovoru sukobio s Danom i Ivanom.

Ja sam uz ujaka. Paše mi njegova priča, čovik svašta zna, čita knjige. Ne voli pratre, on i zove popovi. Dok oni uživaju, narod se muči. I da znate, čovika nije stvorio Bog, već je nasto od majmuna!

Ove Antine riječi pogodiše oca Jandru koji je već nekako kopnio, vjerojatno od „gute“ na leđima koju nije nikome pokazivao.

Nije Antina besida grdna, samo ga ne mogu vidit otkad nosi prtenu odiću – u obranu mu je stala majka Cvita.

Ponilo ga priviše, dira u Boga i Crkvu, to mu ne će proć u našem mistu – Jandre je bio jako zabrinut.

Kad selo pođe raspravljati o Anti i njegovu bezboštvu, Jandre se razboli, toliko ozbiljno da mu dovedoše fratra.

Ubrzo mu se narediše očenaši, a svećenik s oltara oglasi da je Jandre Plemić pitao oprost puka.

Bog mu grije oprostio – šaptali su vjernici uvjereni kako su Jandru u grob otjerale sinove riječi.

A i je uzboga govorio! – tužno će pobožni Ante Blagin.

Iva Bagarić/Tomislavcity

 

Lopar, Franjevački muzej Gorica - Livno
Lopar, Franjevački muzej Gorica – Livno