Slava se teško mirila sa statusom udovice, iako je bila svjesna da joj pripada. Često se povlačila u osamu. Uzavrele misli tražile su prostor i širinu koja ih nije sputavala. Naslonjena na Velike stine, odakle je pucao pogled na vijugavu bijelu cestu, vodila je osobnu raspravu:
– Čemerna života, Bože moj. Sad znam zašto se u Svetom pismu više puta spominju nevoljne udovice, i jesu jadne.
Tražila je krivce u svima oko sebe, činilo joj se kako svi imaju zasluge za njezinu teškoću:
– A mater mi uvik govorila kako sam sritna pa me zapade Plemića momak? Ko zna u čem je srića? Priko noći se sve priokrenu. A bilo me je i ponilo, nisam na zemlju stajala, cerlikala se i svisoka gledala svit, ko praglavom.
U trenutku kad je uvidjela svoju oholost, grčevito je proplakala. Suzama je oslobađala nakupljenu gorčinu:
– I Ante je kriv. Nije on moro u rat od dvoje dice? Uvik govorio da ne će uzet pušku u ruke. A čim je zapucalo, poleti. „Sad ja ikad, za svoj narod u borbu s antikristom!“ Tako reče i zamaknu, samo manu rukom, ne poljubi dicu, a mene nipogotovo?
Na spomen djece Slavin plač postade blaži, ali obilniji suzama koje su tekle niz mlado lice. Morala ih je isplakati, nakupilo ih se otkad se po selu pronijela vijest da je jedan Posušanin pričao koko su Antu i još trojicu poznatih ubili na njegove oči u jednoj šumi nedaleko od Bleiburga.
– „Možda nije istina, svašta se priča“, reče Dane, ali ja znam da je, ositilo je moje srce, skamenilo se.
Tako je Slava žalovala, plačući po planinskim proplancima. Planina je primala u se svu tugu brojnih ratnih udovica. Bila je ta bol velika i teška, a k tome i mučna, nedopuštena javno se iskazivati. Gušile su je u sebi mlade žene i stare majke svjesne kako je žrtva njihovih sinova i muževa nepravedno okaljana i prezrena. Krivile su rat koji se okrutno poigra s njima.
– Mi smo ti ko osičene grane – ote se jednom Slavi uz duboki uzdah – dani nam dugi, a noći još duže. Daj, Bože, snage da ostanemo svitla obraza, da nam ne kore dicu s materom kad već ćaće ne smiju spomenut.
Razlog ovoj izjavi bila su seoska govorkanja o jednoj mladoj udovici koja se viđala u muškom društvu.
– Lako je posrnut – oglasi se Blago ne osuđujući dotičnu. Imao je potrebu nešto kazati svojim nevistama:
– Nek selo s vama ne ispire usta. U bijedi se i duša gubi, a vi niste bijedne?
– Lipše je se priudat, nego ružit kuću i dicu – i Jaga se otisnu u svitovanje – dica ostaju na očevini, a žene su vlasne upravljat sobom.
Plemića udovice prihvatiše dobronamjerne savjete. Čestito su nosile svoje udovičko ime čuvajući obiteljski ugled.
– To je kućom – rekla bi kuma Luca – taki ustroj, drži se do reda.
– Ma, nemoj mi pričat! – pobuni se grlata Anđa – a Venka odnila bešiku u komari?
– Džaba ti je? – obrazloži spremno – opet sve izašlo na dobro. Tako je u nji, nered okrenu na red, kokad u Boga zaimaju.
Brojne ratne udovice u Brižanima i okolici živjele su težak, ali čestit život. Pronalazile su u sebi ljubav s kojom su služile, najviše kao najmenice. U poniznom služenju prihvatile su žrtvu iz ljubavi prema Onome u čije su raširene i probodene ruke bile zagledane.
Iva Bagarić/Tomislavcity
