Životne neprilike ponekad donesu nove prilike. Dogodilo se to u drugoj polovici minulog stoljeća. Navikle na teške poslove za koje nisu bile plaćene, seoske djevojke su mahom odlazile na rad u Slavoniju, Banat, Dalmaciju, ovisno kamo su išli i muškarci iz sela.
– I moja je Delfa odredila ići na rad – najavi kuma Jela s dozom zabrinutosti – jednako joj je crnčit. Koliko joj god plate, dobro je. U selu se satare kopajući i nosajući naviljke, a niko ne da ni elera.
Prilika za odlazak na rad godila je djevojkama. Veselila ih je spoznaja da mogu zaraditi novac, a smiješila im se i sloboda koja je pod strogim očevim okom bila ograničena.
– Nema više najmenica, još jedino služi naša Janja, ali ona je ko naše čeljade. Učinimo joj svim i svačim – Cvita je hvalila Janjin rad pred seoskim ženama.
– Meni nije teško služit. Plemići drže do mene, ja im samo vraćam ljubav. Lipše mi je s Kosom na staji, nego samoj u kući dok još mogu štogod privridit.
– Ti si, Janje, zadnja najmenica. Ne će više niko čuvat tuđe ovce. Otisnuše se cure od kuće, odoše u svit radit za dinar. Ne zamirim, i ja bi da me nije vako svezalo? – Kosa nije bila zadovoljna svojim statusom, Plemići su joj govorili da je gazdarica, a sama se osjećala kao uljez.
– U mene je sve ko ni u koga? – kazala bi i prionula na posao oko kuće i staje. Potiho je patila za životom kakav je vodila kao služavka u gradu.
– Svoj ti poso, drukčiji je život bez staje i ajvana.
– Neka iđe kud god ko oće. Svagdi je nekoga služit – Janja je bila jedna od rijetkih najamnica zadovoljna tom titulom.
Te je godine s djevojkama prema Dubrovniku krenula i petnaestogodišnja Matija. Povele su je susjede na majčinu zamolbu:
– Povedite je, grom je smirio, oće radit, samo je brza na jeziku, oće i odgovorit, svakom. Šta joj god pruže, tamo di bude služila, dobro je. Ne mogu s njom nakraj, rano se ćunula, stalno govori: „Ne ću u najam, oću s curom na rad!“
Došavši na rad u Konavle, djevojke su se razmjestile po kućama. Radile su na polju, u vinogradu, pomagale majstorima u izgradnji novih kuća, nisu se bojale nikakva posla.
Matiju je prihvatila obitelj koja je držala koze, trebala im je pastirica. Nitko se nije obazirao na njezino negodovanje jer je od takvog posla pobjegla od kuće.
Nije imala izbora, prihvatila je posao, čuvala koze i spavala s čangrizavom babom s kojom se stalno svađala. Baba joj je brojala zalogaje i tjerala je da uči konavoski vez.
– Ne ću! Nije to naš vez! Volim se igrat s pitonjcim! – odbrusila bi babi i, oponašajući odraslu djevojku, sočno zađavlekala pazeći da je ne čuju.
Na jesen, kad su se djevojke vratile s rada, dovele su Matiju odjevenu u tanku šarenu haljinicu kojoj su se divile seoske djevojčice. Sa sobom je donijela dva litra maslinova ulja, to joj je bila plaća. Na majčin upit zašto joj nisu ništa platili, Matija odgovori:
– Kažu da sam svu zaradu izila. Ne ću ja više ić na rad tamo. Nit im je brdo lipo ko naše, nit im je polje veliko ko naše.
Te zime Matija se hvalila kako je bila na radu pa ima pravo i s curama sjediti u sijelu. Dalo joj se lijepo zapjevati, a najviše je voljela gangu: „Lipo ti je Marijo Divice, pogledati s brda Malenice!“
Iva Bagarić/Tomislavcity
